U srcu Trešnjevke, na uglu Dubovačke i Okićke ulice, smjestio se krajem 2018. godine osnovani Kunst Teatar. Lako ga je pronaći, jer u kazalište se ulazi iz uočljivog kvartovskog kafića “Sobica”. Sam prostor funkcionirao je nekoć kao kvartovska teretana, da bi postao mali, nezavisan teatar s gledalištem od pedesetak mjesta. Kunst Teatar projekt je kazališnog trojca koji prijateljstvo i zajednički osjećaj za teatar vuče još od studentskih dana, a otkako je kazalište osnovano, u Kunstu smo gledali nekoliko hit-predstava koje su do danas ostale pogonsko gorivo njihova cjelokupnog repertoara, poput "Flexa" (Ivan Penović), zatim predstava "Dobar, loš, mrtav" 1 i 2 (Ivan Planinić), "Bilo bi šteta da biljke krepaju" (Ivor Martinić) ili "Vica o Sizifu" (Ivan Planinić).

S ekipom iz Kunst Teatra porazgovarali smo o potrebi za takvim kazališnim prostorom, tržišnoj logici u umjetnosti, mogućnosti da se mladi autori i autorice ostvare unutar javnih institucije te hit-predstavama s njihovog repertoara.

Vi ste kazalište koje prima javna sredstva - i red je da je tako - no "ovisite" na neki način i o prodanim kartama. Kako se snalazite u tim - često mistificiranim - "tržišnim uvjetima"?

Romana Brajša: Mi smo treći sektor, civilni, registrirani smo kao udruga i funkcioniramo u kombinaciji s još nekoliko njih, no s obzirom na repertoar koji radimo i veličinu dvorane primamo i javne subvencije. A u tržišnom smislu, naravno, koliko prodamo karata - toliko možemo platiti honorare. Nastojimo biti stalno puni, rasprodani, što na ovaj broj gledatelja nije teško.

Svejedno je zahtjevno imati kontinuirano puno gledalište.

Romana Brajša: Apsolutno. U nekim javnim kazalištima postoje čitavi sektori koji se bave marketingom, odnosima s javnošću. Mi to sve sami radimo, a nemamo puno manje predstava mjesečno nego neka javna kazališta.

Zašto mislite da je bilo važno osnovati Kunst Teatar?

Domagoj Janković: Zato što nije bilo takvih prostora u Zagrebu. Ne samo takvih, nego bilo kakvih. Barem ne za taj tip repertoara koji smo mi htjeli raditi.

Ivan Planinić: Logična je i razumljiva potreba da, kad završiš akademiju, trebaš neko vrijeme da sam sebe oblikuješ na individualnoj i kolektivnoj razini. U idealnim uvjetima, institucije bi za to bile otvorene, uračunale bi to u svoje programske politike, ali to je utopističko gledanje - jer institucije su u svojim problemima. Naša želja bila je da ne ovisimo o tome kada ćemo doći na red da se bavimo svojim poslom na profesionalnoj razini. Uzeli smo sudbinu u svoje ruke.

O kojim to institucionalnim problemima govorite?

Ivan Planinić: Naše kazališne institucije dijele sve one probleme koje nalazimo i u drugim javnim institucijama, nažalost. U prelasku u zadnjih 30 ili 40 godina iz prethodnog u ovaj sustav, zadržale su puno negativnih strana prethodnog sustava i uzele neke negativne iz novog sustava. Te institucije nisu primorane baviti se isključivo tržišnom logikom - što je dobro, jer naravno da institucije u kulturi ne trebaju biti tržišne - ali morale bi biti tržišne u smislu efikasnosti, rada, promišljanja i upravljanja. A to, nažalost, u većini institucija - tako da i kazalište nije iznimka - nije slučaj. I tu se stvara svojevrstan čep između svih ljudi koji izlaze iz obrazovnih institucija i trebali bi ući u javne institucije...

Kako biste sami opisali repertoar Kunst Teatra?

Ivan Planinić: Prvo bih istaknuo generacijsku značajku. Sve naše predstave, u smislu glumaca, autorskih timova, obuhvaćaju generaciju kojoj i mi sami pripadamo. Što ne znači da nas gledaju samo mladi - gledaju nas sve generacije. Zatim, u tako malom prostoru kao što je Kunst, gdje su mogućnosti stvaranja kazališne iluzije svedene na minimum, svaka predstava na neki način mora biti i kazališni eksperiment. To krasi sve predstave u Kunstu. Posljednje, mi pripadamo jednoj generaciji koja je odrastala krajem osamdesetih, u devedesetima, dvijetisućitima, a to znači da smo duboko uronjeni u pop kulturu, preko video igrica, spotova, serija koje smo gledali, muzike koju smo slušali... kao i u nove medije, društvene mreže unazad 10-20 godina. U svim našim predstavama vidljivo je da se hranimo time i da nas to inspirira, tako da bih nas, ako nam već treba ladica, nazvao eksperimentalno-pop kazalište.

Čitav razgovor s Romanom Brajšom, Domagojem Jankovićem i Ivanom Planinićem poslušajte ovdje: