Tomića, ipak, to ne brine. Uživa u svom statusu i glumačkom radu na nezavisnoj kazališnoj sceni, a tvrdi također da ne bi htio biti zguran u zapećak nekog institucionalnog ansambla - gdje možda nikada ne bi dobio priliku da se ostvari u punom glumačkom sjaju. Tijekom ove godine, u veljači smo ga imali prilike gledati u dvije hit predstave nezavisnog teatra, odnosno kazališta &TD: glumio je u "Gardu" Dražena Krešića i Filipa Rutića, zatim u "Ženi popularnog pokojnika" Filipa Šovagovića, dok je u siječnju oduševio ulogom u predstavi "Proces Kafka" Ivana Penovića - s kojime surađuje još od hvaljenog "Katalonca".

S Bernardom Tomićem u 'Crnoj rupi' razgovaramo o odluci da ne završi glumačku akademiju, nezavisnoj kazališnoj sceni, institucionalnim ansamblima, velikom nadolazećem filmskom debiju i još koječemu što ga ovih dana opterećuje i zanima.

Što se, zapravo, dogodilo s glumačkom akademijom? Ti je upisuješ pa odlučuješ da to ipak nije smjer u kojemu se želiš glumački razvijati?

Da, iako je teško to tako svesti na jednu rečenicu. Sigurno dobar dio razloga za takvu odluku leži i u mojoj lijenosti, neodgovornosti i općenitom shvaćanju svijeta kao takvog. U skladu s tim sam se ponašao i na akademiji, i to u momentima kada to nije bilo najmudrije. To mi sada vrijeme pokazuje. Tako da, točno, ja akademiju nikada nisam završio - čak niti prve tri godine. Vraćao sam se tamo dva puta, imao sam priliku i zapravo sam trebao samo još jedan ispit riješiti, no na kraju sam - iz puno razloga, koje još ne želim otkrivati - odlučio da neću to završiti. Htio sam isfurati taj svoj inat i dokazati da mi glumačka akademija ne treba za ono čime se ja želim baviti.

Žališ li danas za tim?

Ne, ne žalim ni za čim.

Ipak, činjenica da nemaš diplomu s akademije sprječava te da postaneš punopravnim članom nekog velikog, institucionalnog ansambla. Što misliš uopće o toj praksi?

Da, to je jedina i najveća mana te činjenice. Ali, ja mislim da je kod mene to prednost, jer je to stvar koju ja zapravo niti ne želim. Okej, nisam ja tu da sudim o tome kako će se stvari postavljati, ali moje skromno mišljenje je da je to traćenje novca, da je potpuno nepotrebno te da dosta glumaca - pogotovo mlađih - vodi u jednu "crnu rupu" iz koje se ne mogu kasnije izvući. Jer, u institucionalnim ansamblima je jasno tko je koja klasa, tko igra kakve uloge, i to se vrlo rano jasno iskristalizira i tako ostane čitavo vrijeme.

Koji model bi po tebi onda bio idealan, ako već ne ovaj s ansamblima?

Nisam siguran. Znam da je najgore izreći loše mišljenje o nečemu, ako nemaš bolji model, ali siguran sam da nije najodrživiji model da imaš hrpetinu glumaca u gradskim i državnim kazalištima, od kojih jedan velik postotak - ne radi ništa. Naravno, u situaciji kada ne bi bilo ansambala, trebale bi se riješiti neke stvari na nekim drugim razinama, tako da svaki umjetnik, glumac, ipak bude osiguran na neki način. Da prima zdravstveno, mirovinsko osiguranje i slično.

Koji su najveći problemi s kojima se suočavate na nezavisnoj sceni, pogotovo s obzirom na budžete, ljude, prostore... i koliko vam je tu važno postojanje kazališnih kuća poput &TD-a ili Kunst teatra? Nedostaje li u Zagrebu i više takvih kazališta?

Svakako nedostaje. Prvo, nezavisno kazalište uopće nije nezavisno. Zavisno je od razno-raznih dotacija, međutim u smislu repertoara je nezavisno. Svatko može pokucati na vrata &TD-a ili Kunsta i ponuditi predstavu, i ja sam siguran da će - ako je prijedlog dobar - dobiti priliku. Čini mi se da je to nemoguće u institucionalnim kazalištima. S druge strane, mislim da je najveći problem nezavisnog kazališta komunikacija s institucionalnim kućama, po pitanju slaganja repertoara. Mislim pritom na puštanje glumaca da igraju, jer dosta nezavisnih predstava ovisi o glumcima koji su zaposleni u institucionalnim kazalištima... I onda je teško slagati repertoar, a trebaju ti glumci sa strane - treba ti nekad i neko veliko ime - jer neće ti na predstavu šest studenata doći onoliko publike koliko bi ti volio da ti dođe...

Čitavu emisiju s Bernardom Tomićem poslušajte ovdje: