Upravo u zagrebačkoj Komediji postavlja 'Velo misto' Miljenka Smoje, čime će ovaj naslov dobiti svoje prvo kazališno čitanje.

U godini koja je proglašena Godinom Smoje, u povodu stote obljetnice rođenja ovog antologijskog splitskog novinara i pisca, njegova će živopisna kronika Splita oživjeti na pozornici Komedije neopterećena likovima iz serije i njihovim slavnim interpretima: prvo teatarsko 'Velo misto' bit će sasvim novo misto, čiji je glavni lik Split, a pratit ćemo ga kroz oči cijelog niza likova koji, premda pripadaju različitom političkom i socijalnom kontekstu, egzistiraju u mentalitetnoj konstanti.

Marina Pejnović (1992.) magistrirala je 2018. kazališnu režiju i radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Potpisuje niz režija, među ostalim na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Kazalištu Marina Držića, Teatru &TD i HNK-u Varaždin. Režirala je više sinkronizacija animiranih filmova, radio-drama, radijskih dokumentaraca te kulturnih i sportskih događanja.

Svevremenost i simboličnost fabule, sjajna karakterizacija likova i britki dijalozi, sve su to razlozi za postavljanje 'Velog mista' na pozornicu teatra na Kaptolu. U velikoj ansambl predstavi glume Vinko Kraljević, Damir Lončar, Ivan Čuić, Ognjen Milovanović, Vanda Winter, Ivan Glowatzky, Marin Klišmanić, Dajana Čuljak, Ana Magud, Ivan Magud, Filip Juričić, Nera Stipičević, Adnan Prohić, Davor Svedružić, Goran Malus, Saša Buneta, Željko Duvnjak, Zlatko Ožbolt i Jasna Palić Picukarić. Pejnović potpisuje režiju i adaptaciju, asistent redateljice je Patrik Sečen, scenografkinja Liberta Mišan, kostimografkinja Petra Pavičić, koreograf Dejan Jakovljević, a skladatelj Vid Adam Hribar.

U razgovoru koji vodimo uoči premijere 3. ožujka, redateljica najavljuje koloritnu rekonstrukciju povijesne freske Splita punu mediteranskog ozračja, ispričanu autentičnim jezikom i uz iznimna glumačka ostvarenja. I, naravno, uz puno smijeha, jer Smojin humor je 'humor koji nosi život', a 'Velo misto' predstava 'o preživljavanju života samog', u kojoj je Velo misto 'apoteoza činjenici da je svaka politika oblik opresije kojoj se suprotstavlja život, život koji se odbija njome oblikovati i humorom preživi i nadživi svaki politički kontekst'. Jer ljudi i njihov mentalitet ostaju, a politike su prolazne. Grad pamti život i život jest.

Upravo u Komediji postavljate Smojino 'Velo misto'. Nakon što ste prije tri godine vrlo uspješno postavili Ivančićevu 'Bilježnicu Robija K', 'Velo misto' čini se kao još jedan hrabar odabir, s obzirom na specifičnost predloška i mitsko mjesto televizijske serije u kolektivnom imaginariju. Čini se da volite rizik… Kako birate projekte na kojima radite i koje kvalitete tražite u kazališnom komadu?

Pa evo, mislim da sam u smislu megalomanije dosegla plafon. I da moram na liječenje od nje. Unutar naših budžetnih, vremenskih i prostornih uvjeta u kazalištima to vam je kao da posljednjih deset godina lupate glavom o zid svaki dan i čudite se što zid nije pao. Sad sam konačno spoznala vlastitu glupost. S druge strane mislim da je poanta ansambla mogućnost tako velikih predstava, a ne nešto što se radi na komercijalnoj ili nezavisnoj sceni. Ali unutar sustava koji u kazalištu živimo to znači da i četvrtina radnih mjesta nije zamijenjena po odlasku stručnih specijaliziranih kadrova u mirovinu. Neko vrijeme to je funkcioniralo. Nekako se krpalo, ali kako se remen nastavio stiskati, mislim da je krajnje vrijeme da si priznamo da je era velikih predstava gotova jer ih nema tko opskrbiti. Onda to pada na autorski tim i njegove organizacijske mogućnosti. A mi nismo u poziciji ništa mijenjati jer smo gostujući. Možda zajedničke gradske radionice? Ne znam. Ali ovako više stvarno ne ide. Još prije nekoliko godina, kad sam bila asistent, to tako nije izgledalo. Iz godine u godinu sve je osjetniji pad stručnog kadra. Pa jedan šuster, kad ode u mirovinu, a nije zamijenjen novim čovjekom, to je opća tragedija za kazalište, a kamoli kad nestane četvrtina radnih mjesta u radionicama, iza scene, na svjetlu, u garderobi, na tonu, na videu itd. I nitko o tome ne govori ni riječ. To mi je fascinantno. Kad na portalima i u novinama čitaš o kazalištu i predstavama, u prvi plan se stavlja redatelj kao da on nosi sustav sa sobom, a ne kao da zatječe danu situaciju. O tome nigdje ni riječi. I na kraju, neovisno o trenutačnom umoru i čak možda stuporu, draže mi je imati zahtjevan dan, nego olakšan. Prezirem ideju lakoće i stremljenje njoj. Ali...

'Velo misto' nastalo je kao kronika jednoga grada i jednoga vremena. Koliko je teško bilo prilagoditi pučki teatar Smojinih kroničarskih zapisa 'pravome' teatru? Kako balansirate maštovite elemente s utemeljenim pripovijedanjem i razvojem likova?

Ne bih Smojin teatar nazvala pučkim, već zatečenim. Ono što smo gledali u seriji obrada je vremena u maniri razglednice, ali toj razglednici su se mnogi glumci oteli izvrsnim bravurama. Na probama je najteže bilo teatralizirati cijeli niz povijesnih događaja koji su lakše prenosivi na kameri... ali upravo u tome i leži ljepota poetske teatralizacije. U tekstualnom smislu napravila sam blokove događaja i kroz njih provukla dramske situacije više lica. U drugoj fazi mozaično sam pratila luk lica kroz blokove. A između blokova pazila da su atmosfere dovoljno drugačije te da jedan blok komentira drugi. Problem je to što su pojedine scene čisto filmsko pismo pa često nemaju razrađene reakcije svih likova, već pojedine replike funkcioniraju kao krupni kadar koji se naravno ne da svaki put pretočiti u monolog. Razbijanje tih momenata je nešto čemu bih sada, da mogu vratiti vrijeme unazad, dala još više pažnje. No ono što mi se trenutačno čini da će biti prijelomna točka je informacijski zamor zbog povijesti i politike. I ova predstava me tome naučila. Čovjeka i njegovu ljudsku reakciju, kakva god bila, možeš gledati satima, a njegov politički stav u danom povijesnom trenutku puno kraće. Istinski me zanima koliko dugo možemo pratiti tako preciznu i široku priču te koliko informacija možemo upiti. Ali postavljaju se kronike u kojima ima i sudbina i politike i povijesti i crtica iz gradskog života. Meni je uvijek draži takav materijal od uredne dramaturgije koja provuče i naglasi samo jednu liniju te toj liniji sve podredi.

Smoje humorom nadilazi političke ideologije, nikome se ne dodvorava, čak je pomalo i anarhističan, ali uvijek human. Kad je riječ o društveno angažiranom stavu, u spoju kazališta i životne prakse, mislite li da mora postojati granica između političkog i osobnog? Gdje je za vas ta granica?

Adaptaciju sam uzela jer zastrašujuće prezentira današnje vrijeme i zato što se samo mijenja nazivnik. Smoje je 'Velim mistom' opisao nošenje čovjeka u bilo kojem dijelu Hrvatske s nametnutim politikama i velikim tektonskim društvenim poremećajima, a ono što je specifično Splitu je to što taj čovjek preživljava iz inata i uz humor! To je kronika o talentiranom preživljavanju duha unatoč svemu. Za mene je granica političkog i osobnog to kad me netko uvjerava u nešto umjesto da mi iznese situaciju. Kad netko dokida jednu stranu da bi naglasio samo svoje osobno uvjerenje. Kad se sa scene propovijeda. Ali daleko smo mi od toga. Kod nas je i dalje puno više autocenzure, straha od politike i hiperlažne pomodarske korektnosti nego ozbiljnog političkog teatra. Moram priznati da čak i kad želite izbjeći te pomodarske ladice, poput mene, i dalje te stave u njih. Naprimjer, usmjeri se intervju u tom smjeru. Uvijek me bez prestanka pitaju o feminizmu jer im je to zgodna ladica. I na kraju stave to u sve naslove.

Zato ću vas radije pitati o autorskom teatru, onome koji se bavi dekodiranjem, a ne preslikavanjem, kako bih opisala vaš teatar. U tom smislu, donosi li vaša adaptacija 'Velog mista' nešto novo?

Evo, iskreno, sad mi je takav kaos u glavi da ne znam odgovoriti na to pitanje. Iskreno se nadam da nije preslika.

Što je s jezikom? Danas je pisanje u dijalektu prilično popularno u hrvatskoj književnosti, no kad je Smoje ispisao svoju kroniku o Velom mistu, to je samo po sebi predstavljalo neku vrstu subverzije. Kako pristupate jeziku, stilu? Važan dio Smojine satiričke oštrice njegova je politička nekorektnost, no ono što je u njegovo vrijeme provociralo danas možda ima sasvim drugačiji potencijal.

Jezik postoji u tijelu! Govor je sekundaran. Jezik je memorija, miris, okus, pokret, gesta, mjesto tišine... Iz tog razloga, čim ljudi progovore na dijalektu, rečenica je živa. Ali ona dolazi zadnja. Na standardu je najteže glumiti jer ga se mora osmisliti u tijelu. On ne postoji! Izbjegavam ga gdje god mogu i kad god mogu. Ideja da jedino kazalište specijalizirano za komediju ne može raditi na dijalektu je pogrešna. Naš je posao savladati dijalekt i probuditi ga u tijelu. U ono je vrijeme jezik bio subverzija upravo zato što se živjelo u izmišljenom jeziku koji nema tijelo. Zato je taj jezik bio mrtav i nestao, a 'Velo misto' je živo. Nadam se novim nekorektnim piscima. Ima nešto u novinarima koji postaju i pisci. Jer satira i komedija je i pitanje redovite prakse i razvoja stila, a samo je oni imaju. Ideja da ćeš doma ležati godinu dana i da će ti onda nadoći ideja je glupost. Svaki dan treba brusiti talent, iako imao i loše periode.

'Velo misto' svakako je jedna od kulturnih tekovina bivše Jugoslavije, no mlađe generacije, ako su i čule za tu seriju, teško da osobito mare za nju. Zašto nam je ona danas bitna? Kako približiti Smoju - njegovo vrijeme i život, a onda i njegovo djelo – suvremenoj publici? S obzirom na donekle zanemarenu ulogu Miljenka Smoje u korpusu hrvatske kulturne povijesti, je li ova adaptacija i svojevrstan pokušaj njegove reafirmacije?

Svi govore o reafirmaciji Smoje, a - iskreno - ja sam o tome saznala tek nakon što sam krenula raditi na adaptaciji. No ja bih za njega rekla da je više upisano toga izvana nego što je to produkt njegovog stava. On je bio antiprotivan. Uvik kontra svake vlasti. Moj posao je 'Velo misto' i Smojina ostavština, a ne Smoje. Rekla bih da je Smojin rad veći od Smoje. I to govorim u najpozitivnijem tonu. Ali citirajmo njegovu antologijsku izjavu: Javljat ću se i iz pakla.

Naravno, pozadinska priča 'Velog mista' je Hajduk, nogometni klub koji je za većinu Splićana veći od života. Kako vi, kao netko tko nije iz Splita, doživljavate taj fenomen Hajduka? Kako ste ga uklopili u svoje viđenje predstave?

Pratimo Hajdukovu liniju priče. Od ulaska prve lopte u Split do prve nogometne utakmice porobljene Europe na oslobođenom teritoriju Visa 1944. Hajduk je neodvojiv od povijesti Splita. A fenomen sporta općenito u Splitu ne znam objasniti. Njima je to sastavni dio identiteta.

Vrijeme radnje 'Velog mista' je od 1909. do kraja Drugog svjetskog rata i početka novoga poretka. Dakle razdoblje velikih promjena, neizvjesnosti, ratova, inflacija, imigranata… što se sve čini izuzetno aktualno danas. Gledajući tragedije na pozornici, gledatelji proživljavaju sukobe i probleme svojega vremena. Tako je i s komedijama, s tom razlikom da je tada to proživljavanje praćeno smijehom – no je li 'Velo misto' komedija?

'Velo misto' je komedija u kontekstu karakterizacije likova i njihovog nošenja s događanjima. Ali ustvari je prava povijesna kronika bez žanrovske odrednice. Činjenično je da je ta povijest tragična. Komedija unatoč tragediji. Živimo razdoblje velikih promjena i zato nam je 'Velo misto' i previše aktualno.

U čemu vidite potencijal kazališta da utječe na društvene promjene i kakvu ulogu kazalište može imati u sadašnjem kulturnom trenutku? Treba li kazalište biti prostor nelagode, uznemiravanja?

Prostor najveće nelagode i uznemiravanja trenutačno je to da možeš bez maske sjediti s drugim ljudima i gledati kolektivan čin glumaca. Direktna komunikacija. Prije godinu dana to je još bilo nezamislivo. I također je jako utjecalo na brojke u gledalištu.

U razvijanju svojih redateljskih odgovora – ili reakcija – na suvremenu stvarnost, od čega krećete: od poruke koju želite poslati, od prostora, od stila?

Krećem uvijek od onog za što imam osjećaj da moram obraditi u nekom trenutku, da ću puknuti ako se toga ne dotaknem, a onda predložak krenem tražiti unutar bazena literature koju volim. Dalje se prepuštam nesvjesnom, a onda, ako udomim ideju u nekom kazalištu, krenem u brzu egzekuciju. Poruke ne šaljem niti ih primam. Pouke također.

Koliko vam je bitna inovativnost? Što uopće danas znači sintagma 'umjetnički inovativno'? U post-post-post modernističkom svijetu, gdje se mogu potražiti – i pronaći – nova polja inovativnog? Inovativnog u odnosu na što?

Prezirem tu riječ – inovativno. Moguće zbog trauma iz djetinjstva. Jedino što znam je da ne možeš iz svog tijela i da ne možeš pobjeći od vlastitih banalnosti. I da je sve ostalo pretenciozno i izvanjsko i mrtvo. Bilo bi bolje teoriju pisati naknadno. Zar ne?

Koliko je za stvaranje dobrog kazališta važna intelektualna znatiželja, zanimanje za istraživanje ljudskog stanja? Jeste li vi znatiželjni?

Beskrajno. Patim od viška, a ne od manjka. I možda najmanje krećem u kazalište iz literature, više iz proučavanja svega ostalog...

Rođeni ste 1992.; što je ključno formativno utjecalo na vas? Koje ste serije, filmove, predstave gledali, koje knjige čitali?

Ključan je za mene moj osobni život, a manje korone, potresi, krize od 2008., inflacije i ino. U odnosu na tu vjetrometinu i tako se možeš samo pozicionirati.

Puno radite s različitim glumcima i različitim teatrima. Što čini uspješnu suradnju redatelja i glumca?

Puno sna. Malo paralelizama s drugim poslovima. I sličan ukus. I dovoljno vremena da se između proba odmore jedan od drugoga (smijeh). U Komediji mi je bilo jako lijepo raditi s glumcima i žao mi je da nismo imali i više vremena. Čim se naspavam, falit će mi!

Smojina britka satira i mediteranski humor u sebi nose klice otpora bilo kakvim ideologijama. Njegovi su likovi, kao što ste i sami rekli, 'uvik kontra' – mali ljudi koji se nose sa silnicama velike povijesti, a 'Velo misto' ponajprije je slavlje života koje poručuje da je život lijep – nedaćama unatoč. Što možemo naučiti od Smoje?

Prvo, ja uopće ne duperan grube riči, osim koliko je nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči rak, bolest, nasilje, mržnja...