Redatelj Vanja Nikolić predstavio je početkom godine kratkometražni film "Kaže se Čakovec" koji žanrovski pleše između klasičnog kriminalističkog filma i crne komedije, što je rijetkost na hrvatskoj filmskoj sceni, a film je na pretpremijeri u njegovom rodnom Čakovcu izazvao golemu pozornost.

Ne slučajno, jer mladi je redatelj okupio sjajnu filmsku ekipu, predvođenu Momčilom Otaševićem, Vladimirom Posavcem-Tušekom i Goranom Grgićem, a sam njegov uradak spada u onu kategoriju filmova koje rjeđe vidimo u Hrvatskoj.

U gluho doba noći u uspavanom mirnom gradiću, dvojica sumnjivih tipova ispadaju iz vlaka. Misleći da će im nenametljivost mjesta olakšati posao, kreću u potragu koja, ispada, nije toliko mirna... Dalje od ovoga nećemo ići, kako vam ne bismo spojlali drugi Vanjin kratkometražni film koji je nastao u nezavisnoj produkciji.

S redateljem razgovaramo o kratkometražnom uratku "Kaže se Čakovec", planovima za dugometražni film, njegovom zaokretu iz novinarstva ka filmu i dugogodišnjem radu na filmskim setovima gdje je kalio svoj zanat.

Nedavno ste (pret)premijerno prikazali svoj kratki film “Kaže se Čakovec”. Kakav je osjećaj konačno, i nakon teškog i dugotrajnog rada, predstaviti svoj rad publici?

To je vjerojatno najljepši osjećaj koji sam u svom ne tako dugom životu osjetio. Trenutak kad sam u svom rodnom gradu, Čakovcu, izašao pred rasprodan Centar za kulturu i osvijestio da je u dvorani 550 ljudi, na pretpremijeri jednog kratkog filma – shvatio sam da je apsolutno sve imalo smisla. Bilo je naporno i gadno, drago mi je da me se prijatelji nisu odrekli za vrijeme ovog suludog procesa snimanja i postprodukcije, posebno jer nismo dobili podršku od institucija nego je sve bilo drž - ne daj. Osmijeh mi nije silazio s lica jedno pet dana. Prvenstveno mi je nevjerojatno bilo da nisam osjetio nimalo treme. I još kad ti priđe toliko ljudi i kaže da im se tvoj rad sviđa – to je moj super dizel euro 185. U Zagrebu sam film prikazao pred par prijatelja i kolega i reakcije su također bile sjajne. Osjećaj je zbilja nevjerojatan i ne postoji bolja motivacija.

Filmaš ste neobične biografije, studirali ste novinarstvo na Hrvatskim studijima, a zatim završili u filmu. Kako je došlo do toga, što vas je privuklo filmskoj umjetnosti?

Pa, ne bih rekao da je transfer između novinarstva i filma toliko neobičan, pogotovo ako uzmemo u obzir da je scenarist Nikola Kuprešanin s kojim sam surađivao na "Kaže se Čakovec", i koji je trenutno sigurno jedan od potentnijih naših scenarista po zanimanju – geodet. E, to je neobično! Ali, da, vratimo se na pitanje. Zapravo, u Hrvatskoj je dosta zanimljivo da postoji, očito, neka tajna veza između novinarstva i filma. Ako se ne varam, dosta naših istaknutih producenata, poput Danijela Peka i Nebojše Tarabe su po zanimanju novinari. Mislim da, s obzirom na to da je novinarstvo ipak oblik pričanja priča i zahtjeva puno istraživanja, to može dati jako dobar temelj u filmskoj industriji, bilo da se radi o režijskom ili produkcijskom smjeru. Osobno balansiram između ta dva smjera, volim raditi i u produkciji i režirati, što je rijetkost ovdje, pa su mi stvari koje sam učio na faksu mogle samo pomoći u kasnijem ostvarivanju.

Već 10 godina se aktivno bavite produkcijom, radeći kao asistent i producent na manjim i većim projektima.. Koje od njih izdvajate? Od kojih redatelja ste najviše naučili?

Bilo je tu stvarno puno toga, teško mi je trenutno izdvojiti nekog tko je možda najviše ili najmanje utjecao na mene. Radeći u produkciji, naučio sam kako sam set funkcionira, što ljudima treba ili ne treba i kako dobiti ekipu da svi zajedno uživamo u procesu koji radimo. Jer, snimanja budu krvava i naporna i teško je održati motivaciju na razini. Radeći kao asistent u produkciji, svakako prođeš sve pozicije i dobiješ taj feeling kako stvari funkcioniraju. Ako bih nekoga trebao istaknuti, rekao bih da sam svakako zahvalan na prilici koju mi je pružio Danis Tanović, s kojim sam odradio snimanje njegovog filma "Deset u pola". Biti u prilici i situaciji učiti od nekog s takvim kalibrom i karijerom, definitivno je stvar koja me režijski oblikovala. Nevjerojatna je lakoća s kojom taj čovjek režira i rješava situacije koje se čine nerješivima. Definitivno jedna od najboljih škola koje sam mogao proći. I hvala mu na tome.

Vaš prvi kratki film "Minute" tematizira zagrebačko kriminalno podzemlje, a sličan prosede vidimo i u vašem novom uratku. Zainteresirani ste za žanrovski film? Zašto birate baš takve teme, na tragu redatelja poput Guy Ritchieja ili, da se postavimo u regionalne okvire, Miloša Avramovića?

Pa, Guy Ritchie je bila neka prva moja filmska ljubav. Naravno da onda ostavi na tebe puno utjecaja. Žanrovski film je nešto što me trenutno najviše privlači. Velika mi je želja snimiti pravi western u Hrvatskoj, postoje predjeli naše zemlje koji bi savršeno vizualno pasali u takvu priču. Ne samo vizualno, ima tu stvarno svačega, mogu se pronaći priče koje bi pasale u taj žanr. Po meni, žanr ne mora nužno odrediti oblik i temu filma. On je tu da pomogne u stilizaciji. Recimo, priča o prijateljstvu ili raspadu nekog prijateljstva može biti ispričana kroz bilo koji žanr. Ona je osnova priče. Mene trenutno najviše privlači taj neki krimi – crna komedija žanr, u njemu se osjećam najviše ugodno. To ne znači da se u budućnosti neću okrenuti nečemu drugom. Uz western, velika mi je želja snimiti srednjovjekovni film, to su neke dječačke fascinacije koje bi jednom volio prikazati na velikom platnu. No, to nužno ne znači da me život i životna iskustva neće oblikovati na neki drugi način, pa možda jednom odlučim i otići u smjeru čistog arthousea. Trenutno, ne, ali tko zna što će se dogoditi za 10, 20 godina.

Kad smo već spomenuli Avramovića, što mislite o filmu "Južni vetar" i neviđenom interesu u kinima koje je izazvao?

Osobno, "Južni vetar", prvi dio, me potpuno izuo iz cipela. Nije scenarijem nešto savršeno i novo, no, kad uzmemo u obzir u kakvim je uvjetima snimljen, s koliko malo novca, praktički ignoriran od institucija, a postigao je takav uspjeh u kinima – na tome im samo mogu skinuti kapu. Općenito, u Srbiji su se počeli otvarati žanrovskom filmu. Je l' to povezano s "Južnim vetrom" i njegovim uspjehom, ne znam, ali drago mi je vidjeti da se polako otvaraju prema tome, što kod nas još uvijek nije slučaj.

Zašto nemamo takav kino hit u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj postoji ta neka paradigma da je nemoguće dovesti ljude u kina da gledaju film. Meni je to potpuno nejasno, odakle ona točno dolazi. Ono što se većinom proizvodi ovdje jesu prvenstveno festivalski filmovi, koji postižu sve bolje i bolje rezultate na festivalima. Naprimjer, "Murina". Ili, pak, stvarno fantastičan film "Sigurno mjesto", koje bi dobilo nominaciju za Oscar, siguran sam, da imamo moć lobiranja poput nekih drugih država. No, vratimo se na temu. Kad pogledamo što se financira, a to su manje-više isključivo festivalski filmovi, možda u tome možemo pronaći odgovor zašto nemamo takav kino hit. Mislim da je vrijeme za promjenu i otvaranje mogućnosti snimanja žanrovskih filmova, uz festivalske, jer to će publiku zainteresirati i vratiti u kina. Mi to sigurno možemo i uvjeren sam da postoje i drugi mladi redatelji i redateljice koji imaju ideje što i kako napraviti u žanrovskom smjeru, što bi povratilo prvenstveno povjerenje publike u hrvatski film. Kad vidim kakav interes je moj kratkiš izazvao kod publike, od rasprodane dvorane na pretpremijeri, do jednog lijepog broja pregleda i reakcija na trailer, to mi daje uvjerenje da nije sve izgubljeno.

Koga volite gledati od hrvatskih redatelja ili redateljica?

Zadnje što sam pogledao i što me stvarno oduševilo jest Gonzov debitantski film "Punim plućima". Vrlo svjež film za hrvatsku kinematografiju, pravi feel good film kojeg je, zapravo, izrazito teško napraviti. Što se tiče ostalih, volim radove Nevija Marasovića. Hrvatski film koji je možda najviše i najdirektnije utjecao na mene je "Ta divna splitska noć". Kako sam ljubitelj žanrovskog filma, uličnih priča ispričanih na malo drugačiji način, taj me film potpuno oduševio. Sonja Tarokić je također snimila super film, "Zbornicu". Volim radove Krisa Milića, kao još jednog od redatelja koji se bavi žanrom, koji mi je ipak najbliži. Moram reći da se radujem i debitantskom prvijencu Judite Gamulin, kojeg ćemo, nadam se, uskoro gledati. Naravno, tu je i Antoneta Alamat Kusijanović sa sjajnom "Murinom". Općenito, čini mi se da se Hrvatska počela okretati ženskim autorima i moram priznati da me to izuzetno raduje i svim kolegicama želim svu sreću, puno uspjeha i nagrada.

Film “Kaže se Čakovec” snimili ste bez potpore HAVC-a. Niste prošli, ili se niste ni prijavljivali na natječaj?

Nismo prošli. Pokušali smo s natječajem za financiranje kratkog filma, no bili smo odbijeni. Nakon toga smo odlučili da ćemo ga snimiti, pošto poto. Kako sam na kraju bio i sam sebi producent, što je jedna vrlo nezahvalna pozicija, shvatio sam da je sve u mojim rukama. Krenuo sam kucati po vratima raznih sponzora i na kraju smo skupili jedan pristojan novac da ga uspijemo snimiti "na mišiće". I tu ide jedna velika zahvala sponzorima koji su prepoznali priču i odlučili stati iza mene, kao i gradu i županiji koji su nam sa svim mogućim sredstvima pomogli da snimimo film. Trenutno radimo na dugometražnoj verziji za koju se samo mogu nadati da će je institucije prepoznati i dati nam poticaj da pokušamo vratiti publiku u kina.

Film ste snimali u svom gradu Čakovcu. Kako ste ga htjeli prikazati, što mislite da je bilo važno na filmskom planu istaknuti od tog grada?

Iz samog trailera je jasno da sam htio pokazati tu njegovu prazninu. Dok sam odrastao, kao hiperaktivan i ekstrovertiran tinejdžer, strašno me frustrirala činjenica da je u 20 sati navečer grad potpuno prazan. Zaigrali smo se s pričom i odlučili postaviti dvojicu likova iz srca Balkana, klasičnog balkanskog mentaliteta u sukob s tim nekim srednjoeuropskim načinom života. Priča se počela razvijati sama od sebe i shvatili smo da u njoj ima i nečeg jako duhovitog. Općenito, obožavam lutati Balkanom i volim mentalitet ljudi ovdje, koliko god bio frustrirajući ponekad. Uz sve to, Čakovec djeluje kao filmska kulisa, sve je lijepo i sređeno, posloženo i vrlo je zahvalno za snimanje. Potpuno mi je nejasno zašto se u našoj kinematografiji bavimo gotovo samo otocima, Dalmacijom i Zagrebom, uz tu i tamo neko lutanje u Istru, kad imamo i sjever. Varaždin je također savršena kulisa, sjever ima svoje prirodne ljepote i volio bih kad bi se kamera okrenula i prema tamo. Ne oduzimam Dalmaciji ništa, fascinantna je i lijepa, ali nije jedino što postoji u Hrvatskoj. Kao da bi svi na more, a nitko na gemišt. A svi vole gemišt.

Oba vaša kratka filma su primjer stilske vježbe, a spomenuli ste nešto već i o dugometražnom filmu koji pripremate na njihovom tragu. Recite nam nešto više o tome.

Definitivno, da. Rekao bih da je prvi film, "Minute", bila jedna čista režijska vježba gdje sam se, kao netko tko nije prošao formalno obrazovanje Akademije, učio postavkama kadra, radu s glumcima i baratanju osnovnim režijskim izražajnim sredstvima. Stilizaciju u filmu jako volim, ona odlikuje moje najdraže redatelje i filmove i debitantski dugometražni će definitivno biti na tom tragu. Što ne znači da se u budućnosti neću odmaknuti od čiste stilizacije, imam neke stvari koje bih volio raditi i snimati u nekim kasnijim periodima života koje će zasigurno biti puno "mirnije" i bliže čistom realizmu.

Koji redatelji/ice i filmovi su odredili vašu poetiku, interes za filmom?

Sve je počelo s Guy Ritchiejem i njegovim "Lock Stock and Two Smoking Barrels". Nikad neću zaboraviti prvi put kad sam vidio taj film, mislim da je bila neka retrospektiva u Čakovcu u kinu, imao sam možda 16-17 godina – prava dob za pogledati tako nešto. Potpuno me izulo iz cipela. Kako mi je glazba nekako glavni motivator i prva ljubav, pomislio sam da želim biti taj čovjek koji bira glazbu za film. Kasnije sam shvatio da je to upravo redatelj. I tako je sve počelo. Volim radove raznih ljudi, počevši sa svjetskim imenima poput Sama Peckinpaha, Martina Scorsesea, braće Coen, Danny Boylea, Paola Sorrentina, Fellinija, Soderbergha, Bertolluccija, Inarittua, pa do naših regionalnih kao što su Goran Paskaljević ("Cabaret Balkan" je za mene najbolji film snimljen u ovoj regiji), Srđan Dragojević, Danis Tanović… To je jedan dosta eklektičan ukus. Od čiste estetike do čistog nasilja. Volim sociološke tematike, priče o društvu i ljudima. Smatram da kombinacija potpuno suprotnih pristupa može, zapravo, roditi nešto svježe i interesantno. Od recentnijih redatelja za koje mogu reći da su ostavili utisak na mene, moram spomenuti Martina McDonagha koji je po meni apsolutno redatelj broj 1 trenutno. Još uvijek ne mogu doći sebi od "Banshees of Inisherin", pogledao sam ga valjda pet puta.

Budući da ste kao dječak htjeli osmišljavati filmske soundtrackove, pretpostavljam da glazba odavno ima ulogu u vašem životu.

Inspiraciju za filmove i scene uglavnom tražim u glazbi, koja mi je prva ljubav. Preslušavajući glazbu, stvaraju mi se slike u glavi uz koje u kasnijem procesu razrađujem dramske radnje. Često znam ići na živce scenaristu jer ga, dok radimo, stalno bombardiram glazbom za određene scene. Nekako, uz glazbu mi je najlakše stvarati i često i prije raspisivanja određenog scenarija imam gotov soundtrack za film. Trenutno radim na jednom kratkom scenariju koji je nastao kompletno iz glazbe. Smatram da sound design i glazba čine vrlo velik komad doživljaja gledanja filma, možda i veći od vizualnog. Radeći na posljednjom kratkom, čija je post produkcija trajala neplanirano dugo, zapravo smo najviše vremena provodili u studiju sound designera Daria Domitrovića. Nevjerojatno je koliko razni zvučni efekti i određena pozicija pravodobno postavljene glazbe potpuno mogu promijeniti doživljaj određene scene. U svakom slučaju, glazba je glavni motivator i pokretač, barem u mom slučaju.

Kakvi ste na setu, postavljate li se kao režiser koji se precizno drži plana ili puštate da stvari, ponekad, skrenu svojim putem?

Smatram da je redatelj kapetan broda, koji se bez zadovoljne i sretne posade eventualno može samo zabiti u stijenu. Tako i pristupam na setu. Važna mi je dobra energija i dobro raspoloženje i bio sam istinski sretan kad su mi nakon snimanja prilazili kolege i rekli da im je ovo jedno od najboljih snimanja na kojima su bili. Tako da, vjerojatno pripadam više struji koja pušta stvari, uz pažljivo manevriranje i upravljanje situacijom. Zato sam na ovom kratkom, "Kaže se Čakovec", odabrao iskusnog i starijeg DOP-a, Ediba Ahmetaševića, kako bi mi svojim iskustvom i znanjem pomogao. Film je kolaborativna umjetnost, zato i postoje drugi autori na projektu. To je naše, zajedničko djelo i moramo svi sudjelovati na njemu. Pravi mali socijalizam. A redatelj je tu da sve manevrira i koncentrirano pazi na sve detalje, kako bi na kraju sretno i sigurno uplovili u neku daleku luku.

Što je iduće za vas?

Kao što sam spomenuo, radimo na dugometražnoj verziji ovog kratkog filma, za koji se iskreno nadam da će mi biti debitantski uradak. Uskoro ćemo aplicirati na natječaje HAVC-a i ostaje nada da će dosadašnji trud i rad biti prepoznati i da ćemo dobiti prijeko potreban financijski vjetar u leđa. Uz to, nakon što je krenula priča s ovim kratkim, počele su se otvarati i neke druge ponude, o kojima ne bih još javno govorio, ali imam osjećaj da dolazi jedan uzbudljiv i produktivni period. Također, drago mi je da ovom prilikom mogu najaviti da sam dobio priliku napraviti dokumentarni film o Gitak TV-u, koji nam je sigurno svima u toplom sjećanju. Nadam se da ćemo ga uskoro završiti i da će čitatelji uskoro imati priliku i pogledati ga.