Ivana Marinić Kragić redateljica je, koscenaristica, direktorica fotografije i producentica projekta 'Nun of Your Business'. Završila je studij snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, režirala kratki SF film 'Odlazak' te radila kao producentica na filmu 'Novi Južni Zagreb' Darka Fritza i hrvatskoj manjinskoj koprodukciji 'Reži' Koste Đorđevića.

Kako ste došli do Marite i Fani?

Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Osam godina ste ih čekali?

Kad tako poentirate, zapravo da. Osam godina?! Zar je već prošlo toliko vremena? Sjećam se da kako one nisu isprva htjele stati pred kameru i da sam razmišljala priču ispričati u igranoj formi. Međutim u igranoj formi ona nije uspjela pronaći svoj put financiranja, a i njima je trebalo vremena da steknu sigurnost u 'novom' životu. S vremenom smo se bolje upoznale i onda shvatile da je došlo vrijeme da film bude dokumentarna forma i da je to najbolji način kako možemo iznijeti ovu priču.

Kako ste reagirali kad ste prvi put čuli za njihovu priču?

Maritina priča mi je zvučala potpuno nevjerojatnom. A kad sam upoznala Fani, kao redateljici mi je sve sjelo na svoje.

U filmu su rekonstrukcije događaja napravljene na zanimljiv način, kao niz fotografija - kako ste došli na tu ideju?

Već od prvih razgovora s Maritom i Fani koristili smo fotografije, albume i dnevnike iz privatne arhive, pa čak i video zapise, kako bi što autentičnije mogla prikazati život u samostanu te kronološki slijed događaja iz njihove prošlosti. Željela sam publici ponuditi tu vrstu uvida u privatnost, da predočim osjećaja kojeg imate dok listate foto-albume. Iz toga je proizašla odluka da rekonstrukciju događanja napravim tehnikom timelapse sekvenci fotografija. Pokazalo se na kraju kao zanimljiv odabir u stvaranju ovog filma, budući da ta tehnika nije tako učestala u dokumentarnom filmu.

Je li bilo kakvih reakcija iz crkvenih krugova?

Ne, nije mi bila namjera da provociram, niti smatram da su prozvani u filmu. Sigurno ima dijelova priče u filmu koji nekima ne moraju dobro sjesti, ali ovo je prvenstveno osobna ispovijest. Više me zanima hoće li publika razviti empatiju prema Mariti i Fani i hoće li imati razumijevanja za njihovu borbu za osobnu slobodu i stvaranje novog životnog pravca.

Kroz jaku žensku priču film indirektno progovara i o položaju žena u društvu.

Mogla bih reći da film rezonira u današnjem kontekstu. Naše društvo je segmentirano u ideološke pakete, ali ja se ovim filmom bavim isključivo kroz pitanje pojedinca i prava na slobodu. Kako će netko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja.

Bavite li se i dalje fotografijom?

Fotografija me prati od 16. godine, ali je sada definitivno prevagnuo film i najsretnija sam kad sam u ulozi redateljice i snimateljice, a produkcija mi je izazov. Nastavljam razvijati nove projekte, a sklonija sam tome da radim fikciju. Za ovaj projekt mi je na kraju draže da je završen kao dokumentarni film jer da je ostao kao igrani projekt, stalno bi se postavljalo pitanje koliko je tu istine, a koliko mog doprinosa.