Ovih dana u izdanju naklade Sandorf iz tiska izlazi prva prozna knjiga književnice i kolumnistice Asje Bakić. Deset kratkih priča okupljenih pod naslovom 'Mars' lucidna su i zabavna literatura, žanrovski utopljena u SF i distopiju. Šest godina nakon pjesničke zbirke 'Može i kaktus, samo neka bode' (Aora, 2009), Asja se u svom proznom debiju bavi pitanjima identiteta, pisanja, slobode, budućnosti, pritom donoseći novi prozni diskurs na regionalnu literarnu scenu.

Bakić je čitana blogerica i kolumnistica feminističkog portala Muf, a premda se u pričama ne koristi autobiografskim referencama, neke od njezinih protagonistica posuđuju autoričin glas. 'Međutim, kad sam sjela da pišem, postalo je jasno da ne znam pisati sladunjavo. Pisala sam onako kako sam mislila, a mislila sam eksplozivno', kaže junakinja prve priče 'Izlet na Durmitor'. Od vlastitog stila i performansi ne može se pobjeći, a Bakić je u 'Marsu' britka, hladna i precizna, oslobođena viškova i koncentrirana na cilj.

Godinama pišete poeziju, objavljene proze imate malo, ali čitajući knjigu imam dojam da ste na 'Marsu' radili dugo i koncentrirano, nikamo se ne žureći. Što vam je, nakon dugogodišnjeg pisanja i objavljivanja poezije, predstavljalo najveći izazov u prozi?

Zapravo, prozu također pišem već godinama. Malo-pomalo. Razlog zbog kojeg je nisam objavljivala je taj što, za razliku od pjesme s kojom sam odmah načisto je li uspjela ili ne, s pričama nikad nema te sigurnosti u vlastito pisanje. Uvijek može bolje: sažetije, efektnije. Previše sam ponekad vremena provodila ispravljajući sitnice, da bih na kraju shvatila da priča uopće ne funkcionira. Ideja bude odlična, ali izvedba šteka. Čini mi se da je upravo to najveći izazov – odbaciti nešto na čemu si dugo radila, a svejedno je ispalo loše.

370247,370728,374386,372815

Tko je, osim urednika knjige Ivana Sršena, s vama urednički roštao po 'Marsu', pomagao vam u čišćenju teksta – svetoj dužnosti svakog kratkopričaša?

Tri osobe bez kojih bi 'Mars' bio lošija knjiga jesu Brane Oblučar, Maša Grdešić i Luka Bekavac. Njima sam dala priče na detaljno čitanje i dobila opaske koje nisam mogla zanemariti. Stvarno su mi puno pomogli.

Knjiga se sastoji od deset kratkih priča u kojima prilično znalački miješate koktel filozofije, SF-a, distopije, pornografije, bioetike, metafikcije, rodnih identiteta. Sve vaše omiljene igračke su tu, no jeste li samu sebe nečim iznenadili ili se tijekom pisanja sreli s nekim nepoznatim dijelom sebe?

Naravno! Puno toga što sam napisala beletristička je reinterpretacija tuđih stvari koje sam pročitala i pogledala. Ni sama nisam znala što će se od svega toga probiti u same priče, što će u pisanju imati prvenstvo, a to mi je pomoglo da samoj sebi osvijestim što mi je bitno u životu i literaturi. Nisam, na primjer, odmah znala da će knjiga velikim dijelom biti žanrovska, da ću se u tolikoj mjeri oslanjati na SF. Taj me je dio doista iznenadio jer literatura koju najradije čitam nije takva.

Protagonistkinje 'Marsa' su lažljive, besramne, nezajažljive, nepredvidive. Dok sam čitala rukopis, pratio me osjećaj da se cijelo vrijeme radi o jednom, sličnom karakteru, za ciljeve proze kloniranom u nekoliko osoba. Griješim li?

Možda zato što smo naučene misliti kako su sve žene iste, čak i u literaturi? Pogotovo kad pokažu zube. Mislim da sličnosti ima, ali ne toliko u njihovoj motivaciji, jer mi cilj nije bila psihološka analiza. Više sam se bavila njihovim okruženjem, lošim društvom u kojem se nalaze i na koje potom vrlo slično reagiraju.

U priči 'Asja 5.0' pišete o pet replika same sebe i identitetima koji se bore za prevlast. Postoje li takva nadmetanja i u vašem realitetu?

Mislim da je riječ o priči koja će zbuniti mnoge jer ljudi općenito imaju poteškoća razlučiti što je autorica, a što pripovjedačica. Asje dakle dijele moje ime, ali to je sve. One nisu ja. Nemam nikakvu želju pisati o sebi ili ispisivati samu sebe u bezbroj varijanti jer za takvo pisanje imam društvene mreže i blog, a i to je nekad previše. Zanimljivije je odmaknuti se od vlastitog života i pokušati misliti tuđi.

Jeste li pisali s unaprijed osmišljenim skicama ili ste intuitivno gradili fabule i likove?

Imala sam svesku prepunu bilježaka i imena koja su me potakla na pisanje, tako da je bilo intuitivnih trenutaka u pisanju, ali vrlo malo. Znala samo točno što želim napisati i kako. I onda sam polako gradila radnju dalje dijalozima. Likovi su mi u određenim situacijama bili najvažniji. Od prijatelja sam, na primjer, čula da se nekome rodio sin i da su mu roditelji nadjenuli ime Lev. Kad sam čula obiteljsko prezime, odmah sam znala da će završiti u priči jer je zvučalo odlično.

Posljednja priča, 'Donji svijet', distopija je s oporim okusom realizma. Razgovori i stanja pisaca i spisateljica protjeranih na Mars podsjećaju na svakodnevne žalopojke hrvatskih i regionalnih pisaca. Apokaliptična atmosfera koja se provlači kroz cijelu knjigu i ovdje na kraju kulminira određenom katarzom i osvetom. Koji su vas razlozi motivirali za ovaj žanrovski okvir?

Ne znam koliko su ljudi toga općenito svjesni, ali mi živimo kapitalističku distopiju, tako da nisam morala dugo tražiti inspiraciju. Mislim da je ta apokaliptična atmosfera najrealističniji dio knjige, a najlakše ju je bilo dočarati žanrovski. Osim toga, toliko je situacija na koje bih voljela reagirati osvetnički da je za očekivati da pišem slične stvari idućih pedeset godina, ako uopće toliko poživim.

Nakon što je jenjala višetjedna feministička polemika koju ste izazvali svojim statusom o Idi Prester na Facebooku postaje sve jasnije kako su ove polemike imale dvojak učinak na širu javnost. Neke taštine su trajno povrijeđene, neke su se žene i muškarci do kraja udaljili od feminizma, ali su mnogima postali jasniji osnovni postulati javnog feminističkog istupanja. Bio je to rat iz kojeg se niste vratili praznih ruku. Što mislite o tome?

Ne bih rekla da je polemika prošla. Evo, opet me se ispituje o tome, dakle rasprava još uvijek traje. No ako sam nešto naučila iz svega što se desilo onda je to da budale nikad ne dolaze same, već uvijek u grupama.