Između neizmjerno duboke tmine i eteričnih svijetlih momenata, kozmos koji je stvorio Damir Očko otisak je izvjesne poezije, što se naročito vidi u konstelaciji njegovih djela koja nas vode meandrima jezika otvarajući se tekstu i slici, poeziji i videu, crtežu i partituri.

Izložba 'Kraljevstvo glotisa' tako je sastavljena od stupica, ćorsokaka i drugih ambivalentnih konstrukcija koje zavode posjetitelja u izložbeni prostor preobražen u glazbenu partituru. Taj arhitektonski put popraćen je predstavljanjem tri videa, a svaki od njih ističe važnost odnosa između teksta, zvuka i tijela – iliti kako se zvuk stvara u ljudskom aparatusu.

Video The moon shall never take my voice (2010) znakovna je interpretacija teksta koji je napisao Damir Očko na tri skladbe u kojima se tišina nalazi na pijedestalu.

Prvi čin oživljava svijest skladatelja Gustava Mahlera dok sklada svoju 10. simfoniju.

Drugi čin prati dan kada je John Cage, posjetivši sobu bez odjeka na Harvardu, shvatio koliko je teško obuhvati tišinu – a to ga je potaknulo da sklada slavnih 4’33’’.

Treći i posljednji čin vraća se na iskustvo astronauta Neila Armstronga, prvog čovjeka koji je hodao po Mjesecu – satelitu koji je jedino mjesto koje je čovjek ikada posjetio na kojemu vlada potpuna tišina.

U Wesawnothing but the uniformblue of the sky (2012) zvučni se zapis sastoji od pjesme koju recitira čovjek s govornim poteškoćama. Njegovi napori u izgovaranju daju konceptualni i estetski okvir cjelokupnog djela koje, insistirajući na artikulaciji riječi i njihovom značenju, evociraju poetski i politički naboj vokalizirane riječi.

Spring (2012) alterira prizore vulkanskog kratera s prizorima akrobacija na tlu i u zraku te gutača vatre. Naslov Spring ovdje je referenca na tjelesni mehanizam i na način na koji se glas oslobađa svih okova – bilo fizičkih, bilo psiholoških.