Jurić i Dević, u svijetu hrvatske dokumentaristike već etablirana imena, dugo su i strpljivo pripremali svoj prvijenac - ratnu dramu o postrojbi Hrvatske vojske spremnoj za najteže i najprljavije ratne zadaće. Na marginama njihova ostvarenja spominjale su se nebuloze poput 'filma za mušku publiku', no srećom takav antipatični slogan sam je film prebrisao. 'Crnci' uistinu počinju kao ratni triler, i to ne posebno uvjerljiv, koji s jedne strane priziva klasike poput 'Južnjačke utjehe', a s druge strane ostavlja dojam znane sintagme 'kako mali Ivica zamišlja rat'.

Nakon vrhunca toga uvodnog dijela, slijedi povratak u prošlost i vrlo dobra ratna drama, s uglavnom dobro profiliranim likovima vojničkih besčasnika, koje predvodi zapovjednik Ivo u interpretaciji uvijek pouzdanog Ive Gregurevića. A taj Ivo, sasvim nam jasno uvodeći termin 'garaže', sugeriraju Dević i Jurić, asocira na lik osuđenoga, a potom odbjegloga generala i političara. Politička hrabrost ili reklamna proračunatost – teško je reći. Ne vjerujem da bi ni sami autori htjeli da se njihovo djelo promovira kao 'onaj film o Branimiru Glavašu'. Uglavnom, dvojica redatelja uspjela su izbjeći poetsko-stilske zamke svojih dokumentaraca i isporučiti dobar film.

Doduše, pritom nisu imali pomoć inače vrsnog snimatelja Branka Linte čija je kamera počesto prenaglašena i kaotična. Možda i najveća mana 'Crnaca' je činjenica da su prije dvije godine u Puli slavili 'Živi i mrtvi' Kristijana Milića, puno uvjerljiviji i žešći ratni film. Doduše, Milić je surove ratne scene nadopunio pacifističkom završnom intonacijom, Dević i Jurić također provode tu nit, ali uvode i političku provokativnost. Ono što je zajedničko tim vrhuncima hrvatskog filma o Domovinskom ratu je fizička nepojavnost neprijatelja. Dok smo se u devedesetima u domaćem filmu nagledali bradatih spodoba koji spajaju rime o Slobi i salati, Milić je neprijatelje pretvorio u svojevrsne 'predatore', a u 'Crncima' su oni potpuno iščezli.

Drugi naslov viđen u nacionalnom programu je australsko-hrvatska koprodukcijaPenelopa Bena Ferrisa. Film, snimljen potpuno izvan proračunskog sustava, već je prikazan na One Take Film Festivalu. Nakon toga je doživio poneku montažnu promjenu, no to mu nije puno pomoglo. Riječ je o komadu čistoga i staromodnog 'arta', adaptaciji mita o Penelopi koja čeka svojega Odiseja, a kad je tako, onda je jasno kako je sve puno statičnih, dugih kadrova, scenografske i kostimografske prenaglašenosti i uhu ugodne glazbe. No film je slabo režiran i dramaturški infantilan. I dok je Penelopa, čekajući Odiseja, zazivala Artemidinu pomoć, jer ne može spavati, a 'san donosi spokoj', većini gledatelja pomoć antičke božice ne bi trebala ustrebati.