Sve na ovom svijetu samo je mijena, ali u jednu se konstantu možemo pouzdati. Hollywoodski filmaši (a i ne samo oni) svako će se malo uhvatiti jednog romana Jane Austen i ponovno ga ekranizirati, ponekad u izvornom, 'vjernom' obliku sa svim onim haljinama nalik na spavaćice i ladanjem po kojem dame i gospoda pluže laganim - a katkad će to učiniti i transplatacijom neke Austeničine priče u moderno doba, kao što je to 1995. godine učinila Amy Heckerling s filmom 'Djevojke s Beverly Hillsa' (Clueless), dosad nenadmašenom, najsmješnijom i najboljom verzijom romana 'Emma'.

No unatoč nenadmašnosti i kultnom statusu toga filma, unatoč desetak drugih adaptacija istoga romana, unatoč dosta popularnoj adaptaciji Douglasa Heckerlinga s Gwyneth Paltrow prije vaginalnih jaja i preglupog Goopa, američka fotografkinja Autumn de Wilde za svoj je filmski redateljski debi također odabrala 'Emmu'. Ne znam je li to zbog pomanjkanja ideja i mašte ili ćemo reći da svaki plodan autor u sebi nosi svoju interpretaciju bezvremenih klasika, pa tako i ovog satiričnog klasika o ljubavi, braku, klasnom statusu i položaju žene u društvu, ali iskreno ću reći da je meni to debilno. Da nije bilo kinematografske suše zbog globalne korona-krize, ne bih se ovom filmu približila ni pomišlju o gledanju.

Uza sve to rečeno, međutim, nova me verzija 'Emme' iznenadila, i to ugodno. Za razliku od svih prethodnih verzija osim Clueless, nova je 'Emma' stvarno duhovita i smiješna, odnosno, s pravom se uvrštava u komedije i satiru. Sve ove druge - osim, ponavljam, Clueless - bile su smiješne samo konceptualno, odnosno svoje su fore donosile u domeni: 'Ahaaaa, da, kužim što si time htjela/htio reći' pa smo si onda svi bili jako ponosni i intelektualno zadovoljni što kužimo spiku. No ovdje je riječ o pravoj komediji, onoj u kojoj ćete se barem triput tijekom filma naglas nasmijati.

Najveću zaslugu za duhovitost u ovoj priči o djevojci koja si je umislila da je fenomenalna bračna posrednica (neću vam ponavljati radnju - ili je već znate iz knjige i stopedeset adaptacija ili odite pogledati film) definitivno imaju scenaristica koja je adaptirala Austeničin roman, Eleanor Catton i sama redateljica. Catton se u scenarij, unatoč tome što priča nije presađena u moderno doba, nije bojala uvrstiti moderan humor, suvremene nazore i današnji senzibilitet za blesavo-smiješno, pri čemu su najviše uspjeha imale s likom Emmina oca - gospodina Woodhousea, kojeg maestralno glumi Bill Nighy, dominirajući baš u svakoj sceni u kojoj se nađe.

No i drugi su likovi dobili itekako dovoljno prostora da zablistaju u svojoj šarmantnoj kombinaciji kostimiranih bića iz prošlosti i likova čije budalaštine i šarm znamo i iz suvremenog svakodnevnog života. Prije svega tu skidam šešir mladoj Anyi Taylor-Joy, koja je lik Emme, imam osjećaj, iznijela upravo onako kako ga je Jane Austen zamislila - beskrajno šarmantno i zabavno, ali bez pretjeranog truda da se svidi. Emma je, naime, arogantan, tvrdoglav lik koji ni samoj autorici nije bio baš osobito simpatičan (iako je očigledno gajila naklonost prema njoj, smatrajući da žene NE moraju uvijek biti mile, drage i dopadljive), a gotovo je u svim ekranizacijama dosad bila podosta razvodnjavana i ublažavana. Ovdje toga nema. Emma je prije svega i iznad svega - smiješna. A takvi su uglavnom i drugi likovi u filmu.

Zbroji li se sve i oduzme - kostimi su divni, kadrovi prekrasni i vidi se da redateljica ima fotografsko oko, film je definitivno prilagođen suvremenom senzibilitetu i mogao bi postati kino hit - možda ipak griješim kada kolutam očima nad još jednom kostimiranom ekranizacijom klasika. Uz kvalitetne autore i kvalitetnu ekipu, sve to, baš kao u 'Emmi' Autumn de Wilde, može ispasti skroz fora za gledanje i da, u bezvremenskim klasicima i njihovim univerzalnim temama uvijek se nađe prostora za novu interpretaciju. No ja bih ipak radije gledala neke nove priče.