Šutnja u mnogim slučajevima nije zlato. Prije nekoliko godina sudjelovala sam u prijevodu nekih EU članaka o antikorupcijskim propisima i zakonima, i dobar dio teksta u njima bio je posvećen objašnjavanju toga da korupcija nije samo ono kad ideš na službeni put na račun firme ili države pa onda pod taj račun u luksuzni hotel odfuraš i ženu i kćer i kćerinog dečka i dva klijenta koji će ti zbog toga dati dvajst posto popusta na sljedećem ugovoru, a pod ceh prošvercaš i račun za boravak njihovih ljubavnica u susjednom hotelu. Korupcija je i kada si, recimo, tajnica tipu koji sve to radi, ali prešutiš i nikome ne prijaviš da je to učinio. Sjećam se da sam, dok sam to prevodila, gorko pomislila: "Nda, naravno, u idealnom svijetu". U stvarnom svijetu, međutim, većina će takvih tajnika i tajnica to prešutjeti. Bojat će se da, ako ne prešute, više neće moći otplaćivati kredit za stan jer će ih šef najuriti s posla. Bojat će se da će se za njih pročuti da su 'cinkaroši' pa ih više nitko neće htjeti zaposliti. Uglavnom, bojat će se. Jer, nažalost, takvi su odnosi moći u radnome svijetu.

Film 'Pomoćnica' ne govori o takvoj, nama u Hrvatskoj naširoko poznatoj vrsti korupcije - iako bi, nakon što kroz njega upoznate atmosferu u uredu u kojem se odvija - vjerojatno mogao i to. U ovom izvrsnom, vrlo suptilno, ali nevjerojatno detaljno i atmosferično snimljenom filmu govori se o drugoj vrsti korupcije, odnosno o zlostavljanju, i to onoj vrsti zlostavljanja koja je prije otprilike tri godine eksplodirala u hollywodskom svijetu sa skandalom oko Harveyja Weinsteina.

Iako je film, rekoh, snimljen vrlo suptilno, neke su stvari vrlo direktne, jedan-za-jedan, da ne bi bilo zabune o čemu je točno riječ. Glavna i zapravo jedina protagonistica jest Jane (izvrsna mlada glumica Julia Garner), koja radi u uredu velike producentske kuće u New Yorku kao pomoćnica ili tajnica velikome šefu, očito jednoj od najvažnijih osoba u kompaniji. Mlada je, na to je radno mjesto došla drito s faksa i, kako ćemo saznati tijekom filma, zaposlena je malo više od mjesec dana. Pratimo je tijekom jednog radnog dana - od svitanja, kada je vozač pokupi pred njezinom skromnom zgradom u Queensu, pa sve do kasne večeri, kada odlazi iz ureda u prestižnoj newyorškoj četvrti Tribeca.

Cijeli je film snimljen isključivo iz Janeine perspektive. Gledamo je dok ujutro šefu kuha kavu, dok printa primjerke scenarija koji se trebaju ocijeniti na sastanku, dok popravlja printer, dogovara prijevoz i smještaj za ljude koji dolaze na sastanke iz drugih gradova i slično. Janein je posao već sam po sebi rubno zlostavljanje - ili je barem riječ o nepoštenom izrabljivanju - jer za šefa nerijetko obavlja poslove kao da mu je bedinerica, a ne tajnica. Čisti mu ured nakon sastanka, obilazi kemijske čistionice da bi mu podigla odjeću, čuva njegovu pomalo razmaženu djecu dok se on sa ženom svađa iza zatvorenih vrata ureda, slaže mu lijekove koje mora popiti, u biohazardni otpad odlaže njegove iskorištene šprice i slično. No Jane s tim nema problema. Mlada je, vrijedna i ambiciozna te je spremna 'odraditi svoje' kako bi napredovala.

Ono što Jane, međutim, pomalo počinje uznemiravati saznajemo postupno, kroz nekoliko stvari koje obavlja za svojeg šefa, ali ih ne uspije obaviti onako kako bi on htio pa ona upada u probleme. Prvi znak nevolje u Janeinu radnom danu telefonski su pozivi šefove žene, koja na rubu histerije zahtijeva da joj se objasni gdje joj je suprug. Zatim je tu neka druga žena koja zove i bijesno pita zašto joj više ne radi kreditna kartica koju joj je on dao. Jane ne zna kako bi odgovorila na ta pitanja pa na kraju nagrabusi. Šef - kojeg inače u cijelom filmu uopće ne vidimo jer je ili odsutan ili boravi iza zatvorenih vrata ureda - je zbog toga telefonski napadne, optuži je za nesposobnost pa onda sirota Jane, uz pomoć dvojice kolega s kojima dijeli kancelariju, piše e-mail isprike, sve u strahu da ne bi profućkala 'genijalnu priliku' da radi za tako velikog i moćnog producenta.

Ono, međutim, što Jane prelije čašu su dva incidenta. Prvi je onaj u kojem u šefovu uredu pronađe misterioznu naušnicu, po koju zatim dolazi uznemirena mlada žena koja je prije bila na sastanku, a drugi je dolazak lijepe, izuzetno mlade, ali sasvim neiskusne žene kojoj je njezin šef obećao posao asistentice, iako nema nikakvih kvalifikacija za to, a zatim je još i smjestio u luksuzni hotel na Manhattanu. Nedugo zatim, šef joj i nestaje iz ureda te odlazi upravo u taj hotel. Jane shvaća da se događa nešto doista loše i nervozna je na dvije razine - prvo, zato što se boji za svoj posao, a drugo, zato što shvaća da je jedna stvar kada dopušta da je šef izrabljuje, a druga kada od nje očekuje da sudjeluje u zlostavljanju druge osobe. Pa makar i samo šutnjom. Jane zato odlučuje da ne može šutjeti i odlazi u kadrovski odjel prijaviti šefa...

Otkrivanje onoga što se ondje događa bio bi čisti spoiler pa to ipak neću učiniti, ali film završava tako da Jane na kraju radnog dana odlazi iz ureda, i dalje zaposlena kod istog čovjeka i u istoj tvrtki. Način na koji, međutim, dolazi do toga tihi je horor s malo izgovorenih riječi, s jednom ključnom, dugačkom scenom u kojoj osim Jane sudjeluje i šef kadrovskog odjela (Matthew Mcfadyen, kojeg znamo kao Toma iz HBO-ove serije 'Nasljeđe'). Jane će do kraja dana napisati i još jedan e-mail isprike šefu, a nama će se želudac zavezati u čvor i nikada više nećemo pitati: 'Zašto je tako dugo šutjela?'

Australska redateljica Kitty Green prema vlastitim je riječima postala zainteresirana za snimanje filmova upravo nakon skandala s Harveyjem Weinsteinom i, iako je dosad snimila samo dva dokumentarca, u ovome je filmu pokazala velik talent za uvjerljivo, subjektivno i suptilno obrađivanje velike teme i velike moralne dileme. Fascinantno je do koje je mjere u 'Pomoćnici' uspjela ispoštovati načelo 'ne kaži, nego pokaži', a da ono djeluje organski i uklapa se u čitav ton i stil filma, a pritom je još i odabrala sjajne glumce - kako onu većinu koja samo kratko projuri kroz kadar, tako i glavnu glumicu, koja 99 % filma nosi isključivo svojim licem, kretnjama i veoma malo riječi.

Pitanje je bi li ovaj tih, nenametljiv, ali silno važan film došao do naših kinodvorana čak i da nije protuepidemijskih mjera, no ako ga ikako možete nabaviti, obavezno ga pogledajte.