Osoba A fotografira osobu B, a onda osoba B fotografira osobu C, osoba C onda osobu D i tako cijelu godinu. Berliner Zeitung je u uvodu članka postavio i provokativna pitanja: 'Isprazni egzibicionizam? Bogata trpeza za voajere?', ali se u odgovorima Martina Pavela moglo pročitati da je njegov projekt 'Daily Portrait' nešto posve drugačije i mnogo zanimljivije od prvoloptaških tumačenja koja se temelje isključivo na činjenici da se na fotografijama vide većinom ljudi bez odjeće. Iako, može se biti i u donjem rublju, svatko sam odlučuje.

'Daily Portrait' je zapravo – kada se pogledaju sve fotografije – velika slika Berlina, prikaz fascinantnog grada koji je nepatvorena svjetska metropola, veći i od isključivo njemačkog, pa i europskog nivoa. Ljudi na fotografijama dolaze doslovno sa svih strana svijeta i pokazuju da je to velegrad u kojemu živi oko pola milijuna ljudi koji nisu Nijemci, u kojemu se na ulici govori desetke različitih jezika i koji podsjeća, skepticima i zluradima unatoč, da je multikulturalnost ne samo živa i zdrava, nego neuništiva. Drugi nivo projekta jest tematiziranje stanovanja u Berlinu, pogođenog zabrinjavajućim valom gentrifikacije, zbog kojega neki dijelovi grada postaju sve skuplji za život te se bivše boemske četvrti jeftinih stanova pune kreativaca koji čine dušu grada pretvaraju u košnice blaziranih hipstera čiji je prvenstveni cilj u životu uzgojiti reprezentativnu bradu.

'Daily Portrait' mi se odmah jako svidio, a kako sam zasad Berlinčanin na jednu godinu, odlučio sam se prijaviti i sudjelovati u Pavelovom zabavnom, pametnom i plemenitom umjetničkom projektu, baš u skladu s rečenicom iz članka u Berliner Zeitungu: 'Ni u jednom drugom njemačkom gradu ljudi se ne oslobađaju tako brzo inhibicija kao u Berlinu.' Uz naravno profesionalni izazov, bio je to jedan od ključnih razloga zašto sam došao živjeti u Berlin – osloboditi se inhibicija Hrvatske, kao i njene depresije i dosadne, provincijalne konzervativnosti, pa je sudjelovanje u projektu 'Daily Portrait' bio dobar način da počnem postajati Berliner

I tako sam Martinu Pavelu poslao mejl, izrazivši interes da budem jedan od modela, zapravo i ne očekujući odgovor. Ali on je došao dan kasnije, s pitanjem jesam li sutra slobodan za fotografiranje koje će obaviti Tania i jesam li dan nakon toga slobodan za to da ja fotografiram sljedećeg Berlinčanina ili Berlinčanku. Dobio sam i detaljne upute o tome kako tehnički treba izgledati fotografija – model treba biti u sredini, gledati prema kameri, treba se paziti da bude dovoljno prostora i iznad glave i ispod stopala itd. Pavel je naglasio i da treba poštovati proceduru dogovaranja fotografiranja, koja uključuje i verifikaciju identiteta svake osobe koja sudjeluje u projektu, pa sam Taniji poslao osnovne informacije o sebi, broj telefona i adresu tek nakon što je Pavel sve to odobrio. Naoko jednostavan projekt zapravo traži sustavan i strpljiv angažman Martina Pavela, bez čije koordinacije 'Daily Portrait' uopće ne bi bio održiva ideja.

S Tanijom sam se na kraju dogovorio da će me fotkati u subotu, jer u petak oboje nismo imali vremena, a i meni je još bolje odgovaralo da svoje fotografske dužnosti obavim u nedjelju, kada nemam nikakvih drugih obaveza. Dočekao sam je na vratima stana odjeven i s putovnicom u ruci, baš po Pavelovoj proceduri, kako bih dokazao svoj identitet, a onda smo se upoznali. Tania je iz Španjolske, živi u Berlinu već nekoliko godina i radi kao grafička dizajnerica.

Popili smo po čašu bijelog vina da se malo opustimo, zajednički se žalili na depresiju, recesiju i visoku nezaposlenost u matičnim državama, a onda smo se bacili na fotografiranje. Tania je znala što radi te je trebalo tek osam fotografija i nekoliko različitih poza da zaključimo kako imamo što želimo - dvije izvrsne fotografije koje bi mogle završiti na stranici 'Daily Portraita'. Nakon kratke rasprave izabrali smo jednu od njih te nastavili po proceduri: poslali je u točno određenom formatu Martinu, kao i potpisane pa skenirane papire, koje je Tania isprintala i donijela sa sobom, na kojima manje-više piše da Martin može koristiti tu fotografiju u svojem projektu. Tania mi je ostavila Canonovu kameru – uz pronicljivu konstataciju, koja mi nije dotad pala na pamet, da je ona jedino što će proći kroz sve te berlinske stanove - i pripadajuću opremu (stalak, punjač itd.), a onda smo se pridružili njezinom dečku, koji je strpljivo čekao ispred haustora, i otišli na piće. Jer tako se to radi u Berlinu, svatko je frend, no rijetki su potencijalni prijatelji.

Kad sam se vratio u stan, fotografija je već bila objavljena – na stranici projekta, kao i na Facebooku i Twitteru. Poslao sam nekim prijateljima link da se pohvalim i krenulo je lajkanje.

U nedjelju ujutro me probudio Martinov mejl u kojemu me povezuje s Olafom i moli da mu se javim da za taj dan dogovorimo njegovo fotografiranje. Odmah sam to učinio, ali Olaf se žalio da je njemu sve to na brzinu, da on treba to znati unaprijed i da nikako ne stigne taj dan, nego tek u srijedu. Tipični Nijemac! Javio sam to Martinu, a on mi je rekao da zaboravim na kompliciranog Olafa, pa me je te večeri spojio s Danielom, te smo dogovorili fotografiranje u utorak ujutro. Ljudi definitivno žele biti dio projekta 'Daily Portrait', ali je vječni izazov života u velegradu uskladiti slobodne termine.

Daniel je pak arhitekt iz Ekvadora, a u Berlinu živi tri godine i na postdiplomskom je studiju. Ponudio mi je prvo jutarnju kavu, pa smo sjeli u kuhinju njegova stana koji dijeli s cimerom. Kao i s Tanijom, razmijenili smo informacije o tome koliko koštaju stanovi u kojima živimo, što je neizbježna tema svih Berlinčana zbog rastućih cijena i gentrifikacije. Daniel se žalio da baš nema uspjeha s curama u Berlinu, a ja sam konstatirao da s dečkima baš i nema takvih problema.

Pokušao sam demonstrirati da nisam toliko neupućen u ekvadorsku politiku pa sam se izblamirao spominjući njihova predsjednika Eva Moralesa, zapravo predsjednika Bolivije. Po zbunjenom izrazu Danielova lica shvatio sam da tu nešto ne štima te sam se onda sjetio da je riječ o Rafaelu Correi, a kasnije sam provjerio online i vidio da te dvije južnoameričke države čak nisu ni susjedne. Daniel je ljubazno rekao da se to događa svim Europljanima te se počeo žaliti da je život u glavnom gradu Quitu takav da svi hoće znati sve o svima i da stalno guraju nos u tuđe živote. Ispostavilo se da Ekvador i Hrvatska imaju mnogo toga zajedničkog!

Daniel pak u kolovozu planira posjetiti Hrvatsku pa ga je zanimalo što vrijedi vidjeti. Predložio sam mu da provede vikend u Zagrebu i da se onda uputi prema obali, uz iskreno upozorenje da ljepota prirode nije ekvivalentna mentalitetu ljudi. I da u Dalmaciji nikako ne spominje svoje antifašističke političke stavove dok u Istri itekako može. To je još jedna karakteristika Berlina, njegov potentni i općerašireni antifašizam, izražen ne samo kroz stotine različitih postera i naljepnica po gradu, nego i u uličnim prosvjedima, koncertima, akcijama i stavovima brojnih Berlinčana. Kome smeta antifašizam, taj će se u Berlinu suočiti s određenom dozom društvene izolacije.

To je bio lakši dio jutra, s obzirom da smo se prilično namučili da nađemo pravu lokaciju za kameru u Danielovoj maloj sobi te napravimo fotografiju koja bi ispunjavala zadane propozicije. Micali smo namještaj, premještali lampe kako bismo dobili različite izvore svjetla i nakon nekih 45 minuta imali smo pregršt fotografija od kojih nijedna nije izgledala kao ona prava. Ali i to je dio umjetničkog projekta Martina Pavela, taj napor da se stvori dobra fotografija od ljudi koji nisu fotografi, no Daniel i ja smo na kraju kapitulirali pred ostalim obavezama dana i izabrali fotografiju koja nam se činila najmanje lošom. Naravno, ostavio sam Danielu opremu za fotkanje.

Dan poslije Daniel je fotografirao Neus, a ona je onda fotografirala Dirka, koji je fotografirao Iriju... Projekt 'Daily Portrait' ide uspješno dalje, a kulminirat će izložbom svih fotografija iz jedne godine, na kojoj ćemo se i mi koji smo ga stvarali imati priliku po prvi puta susresti. Ova umjetnička lančana reakcija, karakteristična za grad poput Berlina, dobit će i svoju ukoričenu verziju nakon izložbe.

A kada sam s urednicama dogovorio da ću o svojem iskustvu u projektu 'Daily Portrait' pisati za tportal.hr, morao sam si postaviti ono neizbježno i tako hrvatsko pitanje: 'Što će ljudi reći?' Odgovor na to pitanje znam - neki će ismijavati to što sam debeo, neki će komentirati da ozbiljan novinar ne radi takve stvari, neki će govoriti o partizanima i ustašama, neki će misliti da je sve zajedno baš fora, neki će pomisliti da sam hrabar, neki će reći da sve to nema nikakve veze s umjetnošću i da ni onaj Picasso nije znao crtati itd. Onda sam se sjetio da me nije briga što će ljudi reći. Za 'Daily Portrait' sam se, uostalom, slikao zbog sebe i za sebe, ali i zato što mislim da je projekt Martina Pavela nešto što vrijedi podržati sudjelovanjem.

Doista, dobar početak prema tome da jednom i ja mogu izreći onu poznatu (i gramatički pogrešnu!) rečenicu Johna F. Kennedyja: 'Ich bin ein Berliner!'