Ovog ljeta jedan od sočnijih kulturnih skandala u Americi bio je slučaj Jonaha Lehrera, mladog i uspješnog publicista koji se proslavio knjigom 'Proust je bio neuroznanstvenik', za kojeg je otkriveno da je u novoj knjizi izmislio citate koje je pripisao Bobu Dylanu. Lehrer je isprva sve demantirao, da bi uskoro priznao kako je izmislio izjave koje na temu inspiracije za knjigu 'Imagine' te ih stavio u usta slavnom glazbeniku. Uslijedile su javne isprike, otkaz u New Yorkeru, povlačenje knjige s tržišta i medijsko likovanje, dok se za Lehrera može reći da mu je karijera gotova.

No, prije nego se osramotio s izmišljenim Dylanovim citatima, Jonah Lehrer je bio zanimljiv i duhovit publicist o popularno-znanstvenim temama, što dokazuje i njegov prvijenac koji je u Hrvatskoj ove godine objavio Algoritam. Knjiga 'Proust je bio neuroznanstvenik' nudi pregršt informacija o poznatim umjetnicima – poput spomenutog Marcela Prousta, Walta Whitmana, Gertrude Stein, Paula Cezannea itd. – koje umješno spaja s pokazateljima najsvježijih istraživanja iz neurobiologije i srodnih znanosti. Upravo je u tom spajanju umjetnika i znanstvenika Lehrer našao tezu zlata vrijednu, o tome kako je umjetnost vizionarski sposobna prepoznati kompleksne istine o funkcioniranju ljudskog tijela (i psihe!) i stoljećima prije nego ih znanost dokaže u praksi.

Autor prezentira tu ideju kroz nekoliko poglavlja u kojima se životne i artističke priče velikana prožimaju s najnovijim istraživanjima iz laboratorija, u kojima i sam ima radnog iskustva te upozorava da se vrijeme u njima troši na 'neobične glagole praktične znanosti: amplificirajući, miješajući, pipetirajući, sekvencionirajući, digestirajući, itd.'. Iz toga se pak kroz znanstvenu metodu dolazi do dalekosežnih zaključaka, sada i odgovarajuće potkrijepljenih, no fetišizacija znanosti nije Lehrerova spisateljska odrednica. Baš suprotno, autor pokušava demistificirati kako bi proizveo pravo poštovanje i za znanstvenike i za umjetnike, čiji se dalekosežni uvidi također ne temelje na božanskoj istini nego na vlastitom životnom iskustvu, pogreškama i porazima, traumama i samoanalizi, ali uvijek i kao dio šireg društvenog konteksta u kojem su postojali.

Tako je za Whitmanovo objedinjavanje tijela i duše u jednu cjelinu zaslužan i prethodni filozofski rad Ralpha Walda Emersona, ali i Američki građanski rat, dok Proustovi uvidi u neurologiju sjećanja ponajviše dolaze iz analize samoga sebe. Dok prepričava znakovite anegdote iz života Stravinskog ili Virginije Woolf, Lehrer skrupulozno napominje i koje su bile njihove zablude. Primjerice, naročito je otkrivajuće čitati o slijepim ulicama u kojima se gubila biologija u viktorijanskoj Engleskoj, uključujući i danas smiješnu frenologiju, kvaziznanstvenu disciplinu mjerenja lubanje i izbočina na njoj. Frenološkim su se mjerenjima svojedobno podvrgli i Whitman i britanska spisateljica George Eliot, koja je ubrzo zaključila da sve to baš i nema smisla, i to zahvaljujući pisanju Charlesa Darwina

Jonah Lehrer usputno ukazuje i na vječnu povezanost znanosti i umjetnosti te neizbježno prožimanje ovih ljudskih područja djelovanja koja su ispunjena tvrdoglavim i počesto megalomanski nastrojenim pojedincima, koji su uvijek pokazivali interes za rad one druge strane.

Prožimanje umjetnosti i znanosti na korist obje još jednom se potvrđuje u knjizi 'Proust je bio neuroznanstvenik', koja je, pojavivši se 2007. u Americi, najavila i jednu uspješnu publicističku karijeru. Njen prijevod na hrvatski je došao otprilike u trenutku kada je karijera autora Jonaha Lehrera potpuno uništena, zahvaljujući njemu samom. Utoliko 'Proust je bio neuroznanstvenik' u trenutnom kontekstu ima i svoj tabloidni aspekt, što je pozitivno ako doprinese interesu javnosti za Lehrerovu tečno napisanu, duhovitu i nadasve informativnu knjigu. Bez izmišljenih citata.