U tom je svjesno i namjerno pretjerao, pa je završetak dramskog dijela Igara nesumnjivo antiklimaks, na granici skandala i prevare. Riječ je o kazalištu koje poništava kazalište i, još više, očekivanja koja se pred kazalište postavljaju u ipak strogo ritualiziranim uvjetima kakvi su Dubrovnik i njegov festival. Monumentalna scenografija tvrđave Lovrijenac, premijerna publika i medijski šušur ne pomažu kad se otkrije da je 'car gol', a da monodrama nema čak niti jednog aktivnog glumca, nego tek glasove u svojih radiodramskih, ili radiodokumentarnih, sat i pol. Za ogoljivanje takve vrste, i nazovieksperiment koji stoji kao zametak redateljske ideje, treba imati i hrabrosti i drskosti, što Janežič nesumnjivo ima, što je vjerojatno i razlog zašto ga je intendant Krešimir Dolenčić pozvao na Igre.

Čestog gosta i pozornica u Hrvatskoj Tomija Janežiča teško je svrstati, a još teže jednodimenzionalno sažeti njegov opus. Radio je gotovo sve, od glumačkih vježbi do velikih, gotovo spektakularnih produkcija, od nezavisnih projekata nezainteresiranih za zbilju do poetički i politički profiliranih i poentiranih predstava. On jest redatelj koji zaslužuje punu pažnju i povjerenje, i u Dubrovniku ju je dobio. Gradu je to vratio tako što je umjesto velike predstave postavio zvučnu instalaciju, želeći kazalište svesti na bitno. Čini se da je, shvativši Platonov tekst kao ionako retorički obogaćenu zbirku argumenata, pomislio da bi herojska gesta vidljivog protagonista te argumente prevladala zavodljivošću izvedbe, pa ju je potpuno reducirao.

Ako je u ranijim radovima scenski nadopisivao, a gotovo sedmosatni 'Galeb' iz Novoga Sada najbolji je primjer toga, 'Obrana Sokratova' ide obrnutim putem, ali samo u izvedbenom aspektu onoga što bi trebalo biti predstava. Jer, umjesto većine Platonovog teksta, iz zvučnika izlazi nevjerojatan koloplet asocijacija na današnje stanje demokracije, tog izuma baštinjenog od starih Grka, s kojim je i Sokrat imao problema, na vlastitu štetu. Preko primjera Martina Luthera Kinga, Noama Chomskog, ali i Milana Levara, s audiocitatima i introspekcijom glumca Alena Liverića, kojeg se ne vidi nego samo čuje kako anketira svoje prijatelje ili samoga sebe, Janežič, uz pomoć dramaturginje Katje Legin i jedva primjetne 'prevoditeljice-spikerice' Jelene Lopatić, gradi sliku današnje Atene, kao istodobno i bolje i lošije kopije, koja i dalje treba svojeg Sokrata. Ili, po mogućnosti, više njih.

U postavljanju zamke za moraliziranje ili čak i moralizatorsko djelovanje, redatelj uspijeva, ali bitno zanimljivije od situacije koja podsjeća na banalnu činjenicu da se malo što promijenilo u posljednjih nekoliko tisuća godina, samopropitivanje je Liverića samog. Glumac se tu bori s ulogom, no ne tako da je interpretira nego je uživo želi samome sebi objasniti i pronaći u sebi i razlog i težinu i opravdanje da je igra. Postupak je hvalevrijedan, ali je rezultat poražavajući, kao i gotovo svaki iskreni pogled u zrcalo, makar i samo ono zvučno. Susret s vlastitom banalnošću i nedostatkom hrabrosti se, scenografskom invencijom, od slučaja jednog glumca pretvara u stanje svih gledatelja, koji se ogledaju sami u sebi, sve dok ne mogu izdržati tuđi, a zapravo samo svoj, pogled.

'Obrana Sokratova' zato je kazalište u najzahtjevnijoj formi, odustaje od kazališta da bi se vratilo iskonu ne igre, nego potrebe za njom. Kao produkcija najvećeg i najstarijeg domaćeg festivala ona je logičan nastavak ovogodišnjeg intenziviranja potrebe za sagledavanjem i analiziranjem i Igara i Grada i svih onih koji u njima sudjeluju, na način istodobno gotovo nevidljiv, čak i asketski suzdržan, ali i okrutan, te za Igre i radikalan. Poetiku malih koraka promjena u dramskom programu Igara koju je inaugurirala Dora Ruždjak Podolski zamijenio je radikalni rez Krešimira Dolenčića, šok smišljen kako bi protresao temelje. Načelno, to je put kojim treba ići, ali konkretno to znači da se na Igrama ovoga ljeta gledalo kazalište koje je svoje pravo na pogrešku maksimalno iskoristilo.