Uz grandiozni 'Rat i mir' u koprodukciji sa zagrebačkim HNK-om, program Maribor – europska prijestolnica kulture 2012. ne može se baš pohvaliti hrvatskim sudjelovanjem. Iako su hrvatska i slovenska kultura poprilično bliske, ne samo u zemljopisnom smislu, krizni program Maribora i nezainteresiranost s vjerojatno obje strane rezultirao je uglavnom propuštenom prilikom. Projekt koji se međutim ipak provukao je 'Jalova', kazališni triptih Ivane Sajko, Anice Tomić, Jelene Kovačić i Magdalene Lupi

Projekt je, na iznimno zanimljivim temeljima, inicirala Magdalena Lupi, riječka dramaturginja i jedna od voditeljica skupine TRAFIK (Tranzicijsko-fikcijsko kazalište). Maribor je u očima mnogih stanovnika, a pogotovo stanovnica Hrvatske, mjesto nade i novog života. Zahvaljujući zakonima koji su u Hrvatskoj sve donedavno strogo kontrolirali medicinski potpomognutu oplodnju, Maribor je sa svojim klinikama i opuštenijom legislativom nudio mogućnost da se ono što je tehnički moguće, a ljudski ispravno, i dogodi.

Parovi koje muči neplodnost tako su proteklih godina, umjesto na egzotična putovanja, trošili novac na medicinski turizam u susjednoj Sloveniji. To putovanje, zbiljsko i metaforičko, nije nimalo jednostavno, kao što to nije ni sve ostalo u vezi potomstva, bez obzira završi li realizacijom ili gorkim priznanjem poraza.

Tri različite autorske poetike i tri pogleda na problematiku (ne)imanja potomstva svjesno su određeni kao triptih jer veže ih tek zajednička nadtema i poluispovjedni način. Ivana Sajko progovara o problemu koji se javlja u rupama zakona koji je u najboljoj namjeri smišljen, ali u specifičnim slučajevima pokazuje da sustav koji pokušava humanosti dati legislativni okvir sam upada u zamku nefleksibilnosti, što je ionako sinonim za neljudskost.

Dok se Ivana Sajko bori sa sustavom koji joj majčinstvo ne negira, ali očinstvo ne priznaje, Jelena Kovačić fikcionaliziranjem komadića obiteljske povijesti demistificira stigmu 'jalovice'. Obje redefiniraju jalovost kao pojam i odbijaju ga vezati uz stvaralački potencijal ljudskog bića, čak i kad ono nije u mogućnosti prokreacijom dokazati to na najbazičniji način. Najpotresniji je, očekivano, posljednji dio triptiha, autorice Magdalene Lupi i u izvedbi Darije Lorenci Flatz, koji prati putovanje para u pokušaju da mu uspije ono što drugima ponekad i previše lako polazi za rukom.

Iako svjesno nespektakularan, triptih 'Jalova' sofisticiran je te vidljivim i nevidljivim vezama premrežen spoj različitih glasova. Pored glazbenika Alena Sinkauza i Marina Alvira, u autorsko-izvođačkom timu tri su majke, dok ostatak čine jedna koja tek razmišlja o tome i jedna koja se morala pomiriti da to neće biti. Svaka na scenu dolazi sa svojim razlogom i fizički se izlaže ovisno o razini pokrića u tematskom smislu, ali jednu od autorica mijenja glumica, kao da ni scena nije mjesto za one koji ne mogu biti, u ovom specifičnom značenju, kreativni.

Zbiljsko i kazališno pritom se razlaže na mnoge načine, jer fikcija se kod Jelene Kovačić slaže s još uvijek mutnom potrebom, a teorija i konkretnost kod Sajko s političkim činom izvedbe, one na pozornici i one izvan nje. Na koncu, i posljednja priča nije bez politike, jer u Hrvatskoj je desničarska vlast pod utjecajem katoličkog nauka i vlastitog tradicionalizma donijela zakon koji je hrvatske parove otjerao u Maribor, dakle simbolički i zbiljski u Europu, koju je upravo ta vlast nominalno zagovarala.

Trenjem između tih silnica nastaju kolateralne žrtve, s obzirom da pitanje potomstva nije samo emocionalno i biološko, već i ekonomsko i političko. Kao i svako drugo u nizu ljudskih prava, koja su u Hrvatskoj proteklih dvadesetak godina na različite načine bila smanjena ili onemogućena, za račun nametnutog morala i civilizacijskih normi čije je vrijeme prošlo, ako je ikada i bilo. Zato 'Jalova', iako konkretna u motivima, nije predstava-performans samo o neplodnosti svediva na anegdotalni potencijal činjenice da je aktualna europska kulturna prijestolnica ujedno grad nade i razočaranja za mnoge stanovnike Hrvatske.

Naprotiv, to je samosvjestan, inteligentan i na trenutke nimalo nježan zagovor slobode i prava koja bi trebala biti osobna i neotuđiva, izvan trenutnih političkih i religijskih spletaka. Jasno zato i kaže da jalovi mogu biti samo nasilje i politika, a na ljudima je da protiv njih takvih dignu svoj kreativni glas.