Dugo sam se opirala gledanju serije 'Killing Eve'. Znam i zašto. Iako nemam ništa protiv trilera, dobrih priča o ubojicama i potrazi za njima, a kada su u to sve još umiješane i obavještajke, dakle žene - sve to zvuči sjajno. No u zadnjem valu 'zlatnog doba televizije' takve su serije - zapravo sasvim logično, s obzirom na to što im je tema, ali za moj ukus pretjerano - bile strahovito nakrcane nasiljem. Noir krimići postali su noir u jednom sasvim drugom značenju od izvornog jer je postalo superfora prikazivati krv, meso, kosti i slične užase, nasilje se glorificiralo na tragu tarantinovske parodije, ali NE kempovski nerealno kako to samo Tarantino zna i, sve u svemu, čim si u opisu serije vidio da njezina priča ima imalo veze s ubojicama, istragama, detektivima, agentima i sl. - znao si da će biti krvi do koljena i da će ta krv i nasilje biti prikazani kao nešto što je strašno cool i filozofski jer je valjda sad in podsjećati nas iz dana u dan da smo vreće mesa i kostiju. A ja za to nemam apetita.

No kao i u svakom trendu, tako i u ovome postoje izuzeci, serije koje se bave ubojicama, nasiljem i koje također govore o ljudskoj prirodi s njezine mračne strane bez ustezanja od prikaza krvavih posljedica - ali to ne čine u formi spektakla i bespotrebno, nego samo kada je doista potrebno za priču. Takav je bio (i nadam se da će opet biti) sjajan 'Mindhunter', a takva je i 'Killing Eve'.

U središtu je priče i ovdje osoba koja ubija. Mlada žena kodnog imena Villanelle (riječ je o adaptaciji romana 'Codename Villanelle') plaćeni je ubojica za tajnu organizaciju s kojom kontaktira samo putem svojeg nadzornika Konstantina, starijeg muškarca kojeg glumi danski glumac Kim Bodnia, poznat i po ulozi detektiva Martina Rohdea iz serije 'Most'. Villanelle svoje žrtve ubija po raznim europskim gradovima - prvi je put u akciji vidimo u Beču, gdje izvjesnom Rusu u prolazu vješto prereže bedrenu arteriju tako da ovaj to i ne osjeti dok ne iskrvari. Njezine sljedeće žrtve padaju na razne kreativne načine - jednoga ubije kopčom za kosu u Toscani, jednoga dočeka kao zamjenska 'bolničarka' u bordelu specijaliziranom za S/M fetišiste koji se pale na kirurška mučenja i tako redom. Njezinu aktivnost, međutim, primjećuje britanska obavještajna služba i u njoj niže rangirana službenica Eve Polastri (izvrsna Sandra Oh), koja s vremenom postaje opsjednuta Villanelle... ali i Villanelle njome.

Iz gornjega je opisa, dakle, sasvim jasno da ova serija nipošto nije operirana od nasilja. Nasilje je ovdje itekako prisutno, čak i je jezivo, strašno jer ona kojim se njime najviše bavi - Villanelle - to čini na jedan posebno užasan i psihotičan način, s velikim veseljem, užitkom i gotovo s umjetničkim nadahnućem, kao da je pokreće neka viša, izvanjska sila. Villanelle je istinski zastrašujući lik, vidi se to već u prvoj sceni u seriji, u kojoj je upoznajemo, gdje se njezina psihopatska priroda vidi i po tome kako izrazima lica komunicira s djevojčicom u slastičarnici u kojoj jede sladoled. Razdraganoj djevojčici prvo uzvraća osmjehe i ljubazne poglede, pridonoseći djetinjem veselju okolinom i lijepom ženom koju je spazila, e da bi onda ustala i u prolazu maloj samo srušila sladoled u krilo. Iako su Villanellina ubojstva sama po sebi okrutna i gadna, ono što je u njima istinski uznemirujuće jest njezina ličnost, njezina potreba da žrtvama gleda u oči dok iz njih nestaje život, njezin užitak u njihovim posebnim osobinama (jednom svojem nadzorniku za žrtvu koju joj želi oduzeti kaže: 'Ali ona ima astmu! A ja baš volim one koji teško dišu!'), njezino manično poigravanje s nadzornikom, njezino manipuliranje osjećajima i povjerenjem ljudi oko sebe, kao u slučaju kada hladnokrvno pregazi svoju bivšu ljubavnicu.

Drugim riječima, ovu seriju i njezinu priču zanimljivom čini studija karaktera, a ne toliko sama zbivanja, iako su i zbivanja sjajno posložena i uzbudljiva. A kada već spominjemo studiju karaktera, vrijeme je da se pozabavimo i drugom glavnom junakinjom u seriji - Eve Polastri, koju fantastično igra Sandra Oh, poznata američka glumica koju domaća publika vjerojatno najbolje pamti po dugogodišnjem igranju Cristine Yang u seriji 'Uvod u anatomiju'. Eve je u ovoj seriji potpuna suprotnost drugoj glavnoj junakinji po psihološkom profilu. Ona, za razliku od Villanelle, uopće nije psihopat - dapače, portretirana je kroz nekoliko toplih, emotivnih odnosa, ponajviše kroz onaj sa suprugom i sa šefom Billom u MI5-u. Eve je topla, suosjećajna, duhovita, živopisna osoba koja lako ostvaruje blizak odnos s ljudima i ne boji ga se. No u nečemu je slična Villanelle - i ona je turbointeligentna, i ona je opsesivna, i nju uvelike pokreću njezine opsesije i prilike da u praksi primijeni svoje talente. I ti su talenti - neobični.

'Killing Eve' svoju priču plete oko onoga što se zbiva kada dvije takve žene - jedna psihopatski okrutna, druga psihološki i društveno vrlo dobro prilagođena - počnu odmjeravati snage. I ta je međuigra sjajna, a serija proizašla iz nje gotovo savršena. S odličnim balansom akcije i proučavanja međuljudskih odnosa, s pravim omjerom nasilja i poriva za 'spašavanjem svijeta', s fenomenalnom glumačkom ekipom u kojoj prednjače žene - ovo je bez sumnje jedna od najslasnijih poslastica u ovogodišnjoj ponudi TV-serija. Jedini razlog iz kojeg mi nije žao što sam se opirala gledanju ove serije jest taj da sam si time odgodila neizmjerni užitak pri njezinu gledanju. No nikako, ali baš NIKAKO je ne smijete propustiti.