Jednog od najboljih slovenskih redatelja srednje generacije hrvatskoj je kazališnoj publici 'otkrila' Dora Ruždjak Podolski pozvavši ga da na Dubrovačkim ljetnim igrama postavi Gogoljevog 'Revizora'. Budući da je rezultat bio i više nego kvalitetan, Lorencija ovdašnji establišment sada vjerojatno ima u vidu, što možda za njega samog neće puno značiti, ali bi moglo dobro doći domaćem kazalištu.

Nakon 'Revizora' dokazuje to i nova ZKM-ova produkcija naslova koji jest poznat, ali ipak nije 'izrauban' poput nekih komada Čehova i Shakespearea kojih se hrvatski repertoari ne mogu otresti. 'Taruffe', doduše, igra u Dramskom kazalištu Gavella, ali režija Marca Sciaccaluge iz 2010. upravo je ono što Lorenci nije htio, a publika na kraju nije dobila. Umjesto kostimiranoj povijesnoj razglednici, ZKM-ov 'Tartuffe' prije nalikuje produkcijama kakve dolaze na Festival svjetskog kazališta, gdje se suvremenim kazališnim rječnikom čvrstog mainstreama daje novo ruho klasicima, ali rijetko s pravom promjenom značenja ili dosega.

Ova, unatoč upeglanoj scenografiji Branka Hojnika i uvjerljivo običnim kostimima Belinde Radulović, uspijeva pronaći ključ za čitanje klasika tako da u izvornik ostaje prepoznatljiv dok publika osjeća da gleda sasvim suvremeno djelo. Zapravo i gleda, jer komad o varalici koji slatkorječivošću na podlozi dogmatskog gotovo upropasti dobrostojeću obitelj, više nije priča o Drugome koji može biti zao, prijetvoran i koristoljubiv, nego o svima koji to dopuštaju, ili si dopuštaju da to dopuste.

Pogreška Tartuffea samo je u tome što je poželio previše, jer njegova prijetvornost ništavna je u odnosu na prijetvornost kuće u koju dolazi ili društva u kojem samo treba naći slabu točku kako bi se raspalo. Teško je, naime, ne biti na strani varalice koji možda nije dorastao svojim ambicijama, ali lako i brzo uči, kad je na suprotnoj strani slika društva prema čijoj točnosti nitko ne bi smio ostati ravnodušan. Rijetkost je na pozornici vidjeti tako porazno jasan, a pritom tek minimalno karikiran, prikaz besmislenosti i gluposti 'uređene' svakodnevice kakvu je ponudila ova predstava.

Iako Krešimir Mikić u naslovnoj ulozi na sve načine koje mu nude redateljska vizija i širina talenta, vještina i mogućnosti, bježi od jednoznačnosti i identifikacije, najvažniji su dijelovi predstave oni kuće u koju dolazi. Izvrsni i u svim detaljima gotovo savršeno točan Pjer Meničanin kao Orgon podnosi najveći dio glumačkih zadataka, no nitko iz njegove pratnje nije zanemariv dio promišljenog ansambl zamašnjaka: od nagle Dorine Nine Violić, preko sirovih Damisa, Valera i Marijane Frana Maškovića, Gorana Bogdana i Jadranke Đokić pa do krajnje efektno transformirane gospođe Pernelle Doris Šarić-Kukuljice. Iz tog kruga u kojem je pobuna glumljena jednako kao i sve ostalo, načinom igre i dramaturškom intervencijom izdvaja se Elmira u izvedbi Katarine Bistrović-Darvaš.

Lorenci stvara velike, ozbiljne i nimalo jednoznačne predstave, u kojima klasik funkcionira kao baza suvremenijeg tkanja. Njegov kazališni jezik pretrpio je različite faze, a danas je očito u takvoj koja vidljivo želi prikriti još vidljivijim, kao da ga je strah očiglednog i kao da svoj jezik želi prilagoditi zahtjevu vremena koje očiglednosti ne priznaje. I s finalom koji na(r)učeno vraća vjeru u red i poredak, i bez njega, zaključak Molièreovog komada je taj da Tartuffea i tartufarija još ima i premalo. Svaki pervertirani koncept ne može preživjeti bez jednog takvog, kako bi njegovim navodnim raskrinkavanjem omogućio nastavak, a novi je spasitelj uvijek iza ugla bez obzira nudi li vječni život, borbu protiv korupcije ili novu pravednost. Lorencijeva režija odmiče se od izvornika jer navija za otklon pa makar to bili općepoznati negativac i njegova žrtva.

Usput pokazuje da se s naučenom lektirom može igrati s jednakom lakoćom kojom zločinac ili klaun naizgled uređeni svijet mogu pr(ij)etvoriti u što god požele: životinjsku farmu, cirkus ili crkvu. Ili kazalište.