O tome da rat dehumanizira, pretvara ljude u očajna bića koja vođena refleksima za preživljavanje uzimaju tuđe živote, napisano je mnogo knjiga, napose nakon Prvog svjetskog rata koji je zauvijek zakopao mit herojskog ratovanja. No, to je tek psihološki nivo ratovanja, a još manje human je onaj politički, na kojem ljudi postaju tek pijuni u ostvarivanju raznolikih nacionalnih ili teritorijalnih ciljeva. Zato se uvijek vrijedi podsjetiti, napose kada se trude da zaboravimo, kako je rat uvijek nešto zlo, a to odlično uspijeva knjizi 'Vojnici – zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju' njemačkog povjesničara Sönkea Nietzela i psihoanalitičara Haralda Welzera

'Vojnici' iz naslova zapravo su većinom njemački zarobljenici, pripadnici regularne njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu (Wehrmacht) koje su britanske i američke tajne službe prisluškivale nakon zarobljavanja. Iz toga je nastalo više od 150 tisuća stranica transkripata i zapisnika razgovora njemačkih vojnika i časnika koji se danas čuvaju u britanskim arhivima, a Nietzel i Welzer su iz tih zapisnika sastavili doista potresnu knjigu. 'Vojnici' najviše svjedoče o tome kako se u ratnom stanju ljudi brzo odmaknu od uobičajenih normi ponašanja, jer svakojaka silovanja, ubojstva i zvjerstva postaju svakodnevica.

Netko je nekad izjavio kako je prva žrtva rata istina, i koliko god to zvučalo točnim, u 'Vojnicima' se vidi da su prve i najveće žrtve rata žene. Čim se proglasi rat i napuste površinske norme civilizacije, žene postaju seksualna meta, o čemu u ovoj knjizi svjedoče brojni razgovori njemačkih vojnika koji o silovanjima pripovijedaju ili s dozom humora ili s nostalgijom za dobra stara vremena kada su im uniforme i puške omogućavale da seksualno podčinjavaju žene. Nevjerojatno je s koliko se izostanka moralne svijesti priča o masovnim silovanjima koje su počinili dok se žene uopće ne registrira kao ljudska bića nego samo komade mesa.

Nietzel i Welzer pažljivo su iščitali fantastičnu građu koju su pronašli te su knjigu organizirali tematski, otkrivajući i analizirajući što su vojnici Wehrmachta mislili o Židovima, osvajanju, Hitleru, SS-u, sudjelovanjima u masovnim strijeljanjima itd. Naročito je razotkrivajuće da i oni koji nisu dijelili nacističku ideologiju nisu bili spremni pobuniti se, nego su većinom – uz određenu grižnju savjesti – sudjelovali u zločinima. Jednako zapanjujuće je i primijetiti kako se ljudski svjetonazor u ratu naglo mijenja, jer izvanredne okolnosti borbe za preživljavanje poništavaju brojne civilizacijske i ljudske norme.

'Vojnici' su jedna od onih knjiga koje mijenjaju pogled na rat, objašnjavaju mehanizme rata i pokazuju kako je lako bilo uvući obične vojnike, mahom mlade ljude, u zločine. Nietzel i Welzer se nisu ustručavali napisati knjigu o Wehrmachtu i njegovoj tamnoj strani, o ratovanju, ubijanju i umiranju, čime je srušen jedan od poslijeratnih mitova Njemačke o dobrom Wehrmachtu nasuprot zlog SS-a.

Riječ je o djelu koje pokazuje da je svaki rat prljav kao suza i da rat koji je plemenit ne postoji. Nietzel i Welzer su proučili hvalisanje brutalnošću i sitničave ili principijelne primjedbe vojnika kroz očište psihologa i povjesničara, stvorivši doista interdisciplinarnu knjigu koja se pritom lako čita i svima je razumljiva. Prisluškivani razgovori njemačkih vojnika, ti 'Zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju, sa snažnom jasnoćom i iskrenošću otkrivaju često okrutnu stvarnost Drugoga svjetskog rata, kao i rata uopće.