Posljednje neobjavljeno djelo istaknute predstavnice modernizma u književnosti, 'The Charleston Bulletin Supplements' (Dodaci biltenu Charleston) sastoji se od niza obiteljskih crtica i suptilno duhovitih prikaza obitelji i slugu koje je Woolf u razdoblju od 1923. do 1927. pisala na poticaj svojih nećaka Quentina i Juliana Bella za njihov obiteljski bilten.

Quentin i Julian, sinovi Virginijine sestre Vanesse Bell, bilten su pokrenuli u ljeto 1923. 'Činilo se glupo imati pravu spisateljicu tako blizu a ne natjerati je da nekako sudjeluje', kazao je o projektu Quentin, poznati povjesničar umjetnosti i biograf svoje tete.

Woolf je pristala sudjelovati, te je u te četiri godine napisala ili diktirala niz kratkih tekstova koje je Quentin ilustrirao, a u kojima opisuje avanture, karaktere i zanimljivosti iz života obitelji Bell i Woolf, kao i onih njihovih slugu te članova grupe Bloomsbury.

'Nitko nije uspio izbjeći oštroumnim i zabavnim komentarima tete i nećaka. Nova publikacija iznosi na svjetlo dana duhovitost i nestašnost jedne od najvećih književnica 20. stoljeća', stoji u najavi British Libraryja, koji je rukopis otkupio 2003.

Kustosica rukopisa moderne književnosti u British Libraryju Helen Melody vjeruje kako će to ujedno biti i posljednje neobjavljeno djelo velike književnice. "Riječ je o tekstovima toliko različitim od svih njezinih ostalih uradaka, koji - u usporedbi s njezinim drugim djelima, pokazuju jednu njezinu sasvim drugu stranu - koliko je znala biti bezbrižna. Iako pisani samo za obitelj, vidi se da je u njih uložila i vrijeme i energiju", kazala je.

Virginia Woolf (1882.-1941.) jedna je od ključnih autorica narativnoga modernizma i osnivačica feminističke književne kritike. Prvi roman "The voyage out" napisala još 1915.

Uslijedili su "Noć i dan" (1919.) i "Jakovljeva soba" (1922.), nakon čega dolaze velika ostvarenja književnoga modernizma: "Gospođa Dalloway" (1925.), "Svjetionik" (1927.), "Valovi" (1931.), te zbirke eseja i književnih kritika "Svoj vlastiti prostor" (1929.) i "Tri gvineje" (1938.). Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji ne baš uspjeli roman "Godine" (1937.), te posljednje veliko ostvarenje prije smrti 1941., roman "Među činovima" (1941.). Gotovo čitavo to vrijeme patila je od čestih živčanih slomova i napadaja duboka psihičkoga raskola, koji su u konačnici i doveli do njezina samoubojstva utapanjem u rijeci Ouse, nedaleko njezina obiteljskog imanja u Rodmellu u okrugu Sussex.