Brečić je diplomirao kazališnu režiju na Kazališnoj akademiji u Utrechtu u Nizozemskoj i do sada je režirao brojne radiodrame domaćih i stranih klasika. Pozornost kazališne javnosti skrenuo je na sebe prije nekoliko godina kada je u Exitu režirao Matešićev 'Balon', koji je dobio nekoliko nagrada. U istom kazalištu predstavio je i svoj prvi autorski projekt, nastao prema njegovom kompleksnom tekstu 'Ispočetka'.

Predstava će biti praizvedena u petak na sceni Gavelle, a likove će utjeloviti Ozren Grabarić, Filip Križan, Anja Đurinović, Ksenija Pajić, Sven Medvešek, Dijana Vidušin, Jelena Miholjević, Perica Martinović, Živko Anočić, Barbara Nola i Ivana Bolanča.

Kojim se temama i problemima bavite u tekstu 'Malena', i što vas je inspiriralo na pisanje te priče?

Istraživanje kako postupati s unutarnjim osjećanjem nezadovoljstva moja je inspiracija za rad na 'Malenoj'. Predstava problematizira pristup životu gdje je drugi odgovoran za ono kako se mi osjećamo. Odgovoran je svijet, politička situacija, naš bližnji, jednom riječju - izvanjsko. Onako kako je, nije dovoljno dobro, a problem i rješenje traži se izvan nas samih. Takav jedan stav, na mnoge načine, ovaj kazališni projekt dovodi u pitanje.

S obzirom na to da se spominje i terorizam kao jedan od koncepata za rješavanje odnosno oslobađanje od nezadovoljstva ili čak problema, možete li pojasniti tu svoju ideju i reći spominje li se terorizam u hrvatskom kontekstu te do kojeg ste zaključka došli?

Ovdje je terorizam, ako je to uopće dobra riječ za zbivanja koja se tematiziraju u predstavi, metaforičan, podignut na razinu nestvarnog, na razinu bajke, usmjeren isključivo na prijevozna sredstva. U 'Malenoj' stvaramo iluziju da razaranjem prijevoznih sredstava možemo izgraditi bolje društvo kako bismo na kraju predstave bili probuđeni iz te zablude.

'Riješimo li se prijevoznih sredstava,' kaže lik u 'Malenoj', 'riješit ćemo se svakog oblika nepravde, a osigurat ćemo procvat ljubavi i suosjećanja.' Ovdje je destrukcija prijevoznih sredstava metafora za bilo koju destrukciju, a poruka je čitka: nećemo nijednom akcijom u kojoj smo generirali negativnost, pa makar i prema materijalnim pojavnostima, pomoći društvu kao niti sebi. I tu leži premisa 'Malene' i ovog kazališnog istraživanja: ne možemo zamjerati, vrijeđati, mrziti te istodobno očekivati da ćemo radosno živjeti ili da ćemo pomoći zajednici. Ako smo se oslonili na strategiju averzije prema svijetu, ta nas averzija sustiže i uvjetuje nam život na štetan način. Koliko god svijet bio nepravedan, a zbivanja u njemu mučna, mržnja nije odgovor. Mržnja vodi samo novoj mržnji. Postoji i alternativa. To je možda pristup lika Malene koja nas zove da ostanemo prisutni u životu, da se njegujemo, da se opustimo, bez obzira na izvanjske uvjete.

U najavnim materijalima stoji da predstavu možemo čitati kao razigranu komediju, sjetnu melodramu ili modernu bajku za odrasle koja daje jasno artikuliranu nedvosmislenu društvenu kritiku. Što je konkretno u fokusu kritike teksta 'Malena'?

Kada si dopustimo biti zavedeni površinskim zbivanjima, primijetimo da je u fokusu kritike neoliberalni kapitalizam s posljedicama njegova djelovanja. Mnogima u ovom društvu nije dobro. Raspodjela dobara posve je nepravična, mnogi nemaju ni za osnovne ljudske potrebe. To je problem i ne može ga se zaobići. Nadalje, posljedice ideje o stalnom rastu, o stvaranju viška vrijednosti danas se lako iščitavaju i u samom Zemljinom ekosustavu. Zagađujemo ono od čega živimo. I to je problem koji ne smijemo zaobići. 'Malena' nosi značenje da destrukcijom nećemo riješiti nepravde u svijetu te sugerira moguće prostore snalaženja dok se suočavamo s navedenim i drugim posljedicama naših djelovanja u društvu.

Na jednom se mjestu spominje da uzrok našeg nezadovoljstva trebamo potražiti u nama samima i da je rješenje u unutrašnjoj promjeni – ljubavi. Je li to moguće u vremenu u kojem je većina ljudi okrenuta izvanjskom i pragmatičnom, kao što je trka za profitom i statusom, u kojem su političari najveće zvijezde, a mjera vrijednosti reality show?

Svakako je moguće. Ljudsko je srce sposobno ljubiti, imati dobru volju za bližnjeg, razumjeti, oprostiti, suosjećati. Ti su ljudski potencijali s kojima smo se rodili presudni za radostan život. Dakako, današnje vrijeme ne poziva na razvijanje tih potencijala. Nerijetko čak i izruguje takve napore. No za utjehu, zar su nekada postajala nezahtjevna, lagodna vremena? Ako su i postojala vremena u kojem su se navedene kvalitete lakše razvijale, ne možemo zaobići istinu da smo, dočim smo rođeni, ubačeni u egzistencijalnu patnju, u patnju rastanka od voljenih, u patnju bolesti, smrti. To ne možemo izbjeći živjeli mi u ne znam kakvom izobilju, ne znam kakvom pravednom društvu i ne znam kojem vremenu. Ta tinjajuća egzistencijalna tjeskoba prisutna je koliko god mi upinjali naša bića da postižu više ili bolje, da akumuliraju materijalno, da mijenjaju vanjski svijet jer nije dovoljno dobar. Ne možemo pobjeći toj patnji. Važno je to primijetiti u životu, suočiti se s tom istinom, orijentirati se s njom i vidjeti kako dalje. 'Malena' i to istražuje.

Mislite li da kazališna predstava može utjecati na pomak mišljenja kod ljudi ili čak u društvu?

Ne znam. No jedno je sigurno – dok radimo na kazališnoj predstavi, naša je odgovornost da je radimo na način kao da može utjecati na ljude. Na taj način tijekom rada ostajemo i odgovorni i orijentirani, na taj način možemo biti sigurni da nismo pogriješili, da smo dali sve od sebe.

Budući da ste zaposleni na HRT-u gdje režirate radio-drame, možete li reći kako se dogodio taj skok s režiranja na pisanje drama i postavljanje autorskih projekata u kazalištu? Je li vam prostor radio-drame bio preuzak?

Osobno ne osjećam skok. Kroz godine sam povremeno radio kazališne predstave te mi to nije strano, a ovo mi nije prvi dramski tekst pa ni tu ne osjećam veliki skok. S druge strane, prostor radio-drame mi nipošto nije preuzak. Ako mi zajednica ukazuje povjerenje da radim nešto što ona smatra koristim, a povrh toga, ja to i volim, kao što je slučaj s radio-dramom – onda mi to ne može biti preusko. Presretan sam da to mogu raditi. Ako mislite na izostanak popularnosti radio-drame, to me ne brine. Popularnost nipošto ne bi trebala biti mjerna jedinica kojom mjerimo važnost nekog djela ili nekog činjenja.

Što bi po vašem mišljenju trebalo promijeniti u kazalištima i kazališnom sustavu?

Kazalište mora propitivati sebe i svijet oko sebe, čovjeka u ovom vremenu i ljudski udes u svim vremenima. Ako ne propituje, ako ne riskira, ako podilazi ili ako ima za maksimu broj prodanih karata – a pritom dobiva novac od poreznih obveznika – tada bi kazališta trebala radikalno preusmjeriti svoja kormila. Nadalje, da bi kazališne kuće propitivale, moraju stvoriti uvjete u kojima se propituje. To je prvenstveno radna etika, razigran prostor proba, a prije svega ozračje u kojem je 'promašaj' jednako cijenjen kao i 'pogodak', jer proizlazi iz istog, iskrenog i odvažnog laboratorija. Bez takvog pristupa subvencionirana kazališta hodat će na krhkim nogama, opterećena sumnjom u sebe, opterećena žudnjom za uspjehom ispod koje navire strah od neuspjeha, drugim riječima, lako će se naći umrtvljena ispod producentskih ideja koje će gušiti potencijalno živi krvotok kazališta koje znači.