U spomenutim projektima sudjeluju švicarska umjetnica Simone Aughterlony, francuski vizualni umjetnik Bruno Pocheron, njujorški umjetnici Nathan Lemoine i Hahn Rowe, hrvatski plesni umjetnik Luka Švajdo i glazbenik Alen Sinkauz i drugi, stoji u priopćenju.

Trilogija Kompas, Horizont i Levant proizlazi iz zajedničkog nazivnika teme kojom se Hrašćanec i Božić bave u suradnji sa izabranim umjetnicima. Temu je najlakše mapirati kroz riječ samoća iako zapravo radovi govore o vrlo specifičnoj vrsti bivanja zajedno unutar okolnosti i značenja koja se grade audio-vizualnim svijetom svake od cjelina.

Spojene zajedno, predstave Kompas, Horizont i Levant predstavljaju opsežnu meditaciju o odnosu između tijela i slobode, samosti tijela naspram samoće drugih tijela, te istraživanje ideja seksualnosti, politike, umjetnosti, propitujući razloge kako i zašto u tim idejama horizont tijela uvijek nestaje. Predstava Kompas nakon zagrebačke premijere 2017. izazvala je veliki interes javnosti i struke te je imala prilike gostovati na svjetskim plesnim festivalima od kojih posebno ističemo Operaestate Festival Veneto 2018. u Bassano del Grappa u Italiji, Atos de fala 2019. u Rio de Janeiro te jedan od najstarijih i najvećih plesnih festivala u svijetu Impulstanz 2019. godine u Beču. U 2020. izabrana je za German Tanz Paltform u Münchenu te izvođena u Zurichu i Lausanne, a u studenom 2023. gostuje u Genevi.

Predstava Horizont izvedena je premijerno u rujnu 2021., a Levant u rujnu 2022. Forma dueta na sceni bila je polazišna točka istraživanja sa naglaskom na dojam sličnosti koji se nudi fizičkim ili performativnim epitetima izvođača. Te konstante ili vrijednosti prenesene su i u same naslove sve tri predstave. Trilogija nije oda samoći niti iznosi različite načine stvaranja veza. Naprotiv, sposobnost otvaranja prema drugim ljudima predstavlja se kao izvor oslobođenja, izlaganje tjelesne ranjivosti, kao prolaz u ekstatičnost. Svatko od nas nosi nasljeđe osobnih priča, djelujući unutar nejednake mreže pravila i zakona koji ovise o vrsti tijela u kojima smo rođeni. U isto vrijeme, porozni smo i sposobni za misteriozne susrete sa tjelima drugih.

Ono što jedno tijelo može učiniti za drugo u Kompasu, Horizontu i Levantu jest manifestirati slobodu koja se dijeli, koja se uvlači pod kožu a krajnji cilj je horizont tijela bez straha. Trilogija je organizirana oko nekih egzistencijalno orijentiranih pitanja, koja pak imaju temeljni politički sadržaj i snažnu suvremenu rezonancu. Tema putovanja u cijeloj trilogiji sažima ono što se naziva "nomadizmom uma", ali i temu raspršenosti (ljudi, ali i raspršenost fizičkih komponenti umjetničkog djela). Trilogija pronalazi duboki registar emocija čak i u najbezličnijim postupcima i te emocije usmjerava prema političkim idejama. Krećući se kroz umjetnost, povijest i politiku, akumulira čitav niz neočekivanih veza: u prvom planu su uzvišene, jezive slike tijela koje sugeriraju ekstatične ili čudesne transformacije. Tijela u Trilogiji posjeduju potencijal za mnogo stvari odjednom, ona su uvijek u fluxu. U sva tri dijela svjedočimo prekarnim tijelima, tijelima kao brutaliziranim, neograničenim resursima, materiji u vlastitom plesu kroz vrijeme.

O PREDSTAVAMA:

HORIZONT

Autori: Petra Hrašćanec, Saša Božić, Luka Švajda // Scena, Kostimi, Svjetlo: Nathan Lemoine Glazba/: Hahn Rowe // PR: Ivana Sansević // Fotografija: Nina Đurđević // Snimanje: Matija Kralj // Dizajn plakata i knjižice: Ana Kunej // Produkcija: de facto i 21:21 u koprodukciji Zagrebačkim plesnim centrom Horizont otkriva 360 stupnjeva pustoši.

Predstava istražuje mitove i obrede povezane s pustinjom, pojavama i odnosima koji isparavaju, propadaju i nestaju, postavljajući pitanje kako možemo bivati usprokos prostoru koji nas okružuje i našim vlastitim granicama. U toj pustinji smo zajedno protiv, osjećajući novo, dodirujemo, želimo i mijenjamo. Horizont nudi vizije, fatamorgane, zrcalne odraze, tragove sve u svrhu pokušaja kreacije neke nove ekologije bivanja.

Predstava je drugi dio umjetničkog istraživanja, koji su 2017. Petra Hrašćanec i Saša Božić započeli projektom Kompas.

KOMPAS Autori: Simone Aughterlony, Petra Hrašćanec, Saša Božić // Izvođačice: Simone Aughterlony, Petra Hrašćanec // Glazba: Hahn Rowe// Kostimi i Scena: Ana Savić-Gecan // Svjetlo: Bruno Pocheron / Miljenko Bengez // Fotografija: Ivica Ivčević // Produkcija:21:21

Koprodukcija: Simone Aughterlony /Verein für Allgemeines Wohl, Studentski centar u Zagrebu - Kultura promjene - Teatar &TD u sklopu apap-Performing Europe 2020, International Coproduction Fund of the Goethe-Institut

Voda pršti, pije se i prolijeva vino, no nigdje zemlje na vidiku. Dvije snažne žene plutaju na otvorenom moru u ostacima onoga što je nekoć mogao biti brod. Fantastičan soundtrack renomiranog kompozitora, dizajnera zvuka, producenta, violinista i gitarista Hahn Rowea iz New Yorka, u live izvedbi punoj naturalističkih, mističnih, ali i zlosutno-prijetećih i sferičnih zvukova i ritmova dočarava putovanje dvaju usamljenih mornara. Oni su na svojevrsnoj odiseji. Poput odmetnika u svojim unutarnjim životima, putuju kao par, ali na kraju svaka od njih ostaje usamljena i sama. Simone Aughterlony, švicarska umjetnica podrijetlom iz Novog Zelanda, i hrvatska plesačica Petra Hrašćanec, plutaju na valovima teških vremena.

Zapetljana užad, platno, lubanje bikova, kosti i rogovi ovna prate ih na njihovoj ekspediciji inspiriranoj Homerovom Odisejom. One plešu, prolaze kroz transformacije i, usput, stvaraju metaforu za Europu u njezinom sadašnjem, problematičnom stanju. Možda njih dvije ipak nisu mornari, ali je njihova želja upitni način postojanja. Ljubičasta svjetlost frenetičnog plesa razdvaja njihovo magnetsko polje. Skini mokru odjeću, zasladi šećer svježom krvlju. Daj, uzmi, odbij i ostavi ... 'Kompas' je plesni i kazališni odgovor na klasični grčki ep o Odiseju, ovaj puta iz ženske perspektive. Iako se Odiseja čini pomalo narativno naivnom, pripovjedna struktura Odiseje gradi poseban fikcionalni labirint koji se može iščitati kao osobno putovanje intimnim svemirom, ali i kao parabola nove Europe. Odiseja, kao ep o moru i pomorskim avanturama, ironično je transformirana u istraživanje samoće. Dašak morske soli i algi, prostranstva obale i tajna pristaništa, tišina zaljeva, vjetrovi i oluje, munje i tama, ptice i ribe, zvuk jedara i morska pjena, tajanstvene plovidbe i očajnički brodolomi dokaz su da smo u svojoj biti sami, na novim obalama uvijek percipirani kao stranci, čak i kada smo intimno isprepleteni.

Nemojmo se više pretvarati da nas udaljavanje iznenađuje. Započnimo tu, prije no što nas bliskost zarobi čvorovima nesporazuma. Ploveći oprezno prema razumijevanju stranca, a razumijevanja nema, zurimo u kompas. Promatraj kako igla oklijeva i skreće sa smjera; magnetsko odstupanje u blizini željenog. Mokri smo od suza ili od oluja, val koji slijedi nudi još jednog mornara i misao o zabranjenom. Osušene kapi pokazuju koliko je vremena prošlo i kakav je vjetar rastjerao oluju. Ponesi dimljene ribe i brdo soli za konzerviranje. Gledat ću te dok jedeš, baš kao što sam prije gledala druge.

LEVANT

Autori: Petra Hrašćanec, Saša Božić // Izvedba: Petra Hrašćanec, Saša Božić, Alen Sinkauz // Kostimi i scena u suradnji sa: Mia Popovska i David Morhan // Glazba: Alen Sinkauz // Svjetlo: Tomislav Maglečić // Fotografija: Nina Đurđević // Video: Matija Kralj, Josip Visković // Dizajn plakata i knjižice: Katarina Matković // Odnosi s javnošću: Ivana Sansević // Produkcija: de facto, 21:21

Kao treći dio trilogije Levant smješta rad Hrašćanec I Božića unutar relacijskog diskursa i povezanih osobnih povijesti, bavi se temama bijega/slobode te u prvi plan stavlja slike ljeta, vode i neba. Vjetar kao metafora snage ali i promjene preveden je u audio vizualni svijet predstave, dok izvedbeni materijal naglašava ideju o nužnosti neprozirnosti u našem razumijevanju drugog, a ne potpune transparentnosti susreta. Levant se bavi temama ladanja, egzila, turizma i bijega/slobode te u prvi plan stavlja slike ljeta, vode i neba, koje funkcioniraju kao ekspanzivne poetske metafore unutar plesnog jezika.

Štoviše, tema putovanja u cijeloj trilogiji sažima ono što Nancy Spector naziva 'nomadizmom uma', ali i temu raspršenosti (ljudi, ali i raspršenost fizičkih komponenti umjetničkog djela). Naoko suprotstavljeni plesni iskazi povezani su glazbom izvedenom uživo, te kolažiranjem vizualnog sadržaja, što gledatelju omogućuje prostor za razmišljanje. Levant ili levanat (franc. levant, tal. levante: istok) je vlažan i hladan istočni vjetar na Sredozemlju, većinom umjeren, a samo katkad jak. Puše ljeti, kratkotrajno, a popraćen je oblačnim i kišovitim vremenom. Pojam Levant izvorno je značio 'istok'; ili 'sredozemne zemlje istočno od Italije', a odnosi se na izlazak sunca na istoku, ili točku gdje sunce izlazi.

Konceptualna otvorenost Levanta usporedna je s nazivom vjetra kroz zajednički naglasak na promjenjivosti, te kroz dinamiku, poetiku i politiku odnosa. Izvedba naglašava ideju o nužnosti neprozirnosti u našem razumijevanju drugog, a ne potpune transparentnosti susreta. Predstava razmatra ideje spajanja, udvostručavanja, ravnoteže i dijaloga između promjenjivosti u različitim umjetničkim praksama. Specifičnost Levanta leži u izlaganju suptilnog i često namjerno kriptičnog plesnog jezika , jezika koji u prvi plan stavlja minimalizam kao sredstvo za proizvodnju afektivnog sadržaja.