Iako je redatelj Edward Berger odabrao super glumce za svoje kardinale u filmu 'Konklava' i iako pokazuje simpatičnu umjetničku sklonost vatikanskoj estetici i ritualima, ovaj je film na kraju ipak samo zabavan triler uz koji bi vam, na primjer, dobro prošlo vrijeme na dugom zrakoplovnom letu. Nije sasvim jasno čime je tako fascinirao oskarovsku Akademiju.
Prije nego što napišem nešto o filmu 'Konklava', jednom od ovogodišnjih oskarovski nominiranih za najbolji film, jedan osobni disclaimer. Deklariram se i osjećam kao agnostik. I to ne onaj produhovljeni agnostik, koji zamišljena pogleda zuri u svemirsko prostranstvo i govori: 'Ah, tko zna? U ovom pregolemom misteriju postojanja svašta je moguće', nego onaj koji sliježe ramenima i govori: 'Nemam pojma i baš me briga'.
vezane vijesti
Zbog toga sam, osim kao za još jedan kuriozitet ljudskog postojanja i kulture, uglavnom nezainteresirana za religijske rituale (jedino su mi morbidno interesantni apalačijski krotitelji zmija), a vatikanski maskenbal, ma koliko tisućljeća bio star i koliko god pripadao kulturi u kojoj sam rođena i odrasla - totalni mi je zijev. Čak ni kad sam se u travnju 2005. našla u Rimu na jednom nevezanom novinarskom zadatku, ali sam, eto, bila naletjela na konklave na kojima je Ratzinger bio dimno unaprijeđen u Benedikta XVI - nula bodova od fascinacije. Da, vidjela sam bijeli dim. Guba. Al' kaj sad s tim?
Nije dosadno, ali...
Takvo moje raspoloženje vjerojatno pridonosi i mojoj ocjeni filma 'Konklava'. Nije on meni loš, daleko od toga. Edward Berger, koji je već odrežirao jedan Oscarom nagrađen film - 'Na zapadu ništa novo' (koji je meni totalno bez veze, ali dobro) vrlo vješto barata trilerskim ritmom filma, super si je izabrao Ralpha Fiennesa kao glavnog glumca u ulozi kardinala s krizom vjere, lik je očito fasciniran vatikanskom estetikom dugih halja, objektivno prekrasne umjetnosti smještene na tako mali i monumentalan prostor i vizualima koji sugeriraju izolirano ljepotu jednog svijeta koji pokušava ostati udaljen od našega, ali i njime upravljati. Sve super, nitko tu nigdje ne kiksa. Ali ponovit ću pitanje - al' kaj sad s tim?
Ne, nisam se dosađivala gledajući ovaj film, čak me Berger uspio i uvuć u to da se malo uzbudim od iščekivanja raspleta (koji je totalni shit, ali dobro, barem je dotad sve interesantno). Ima tu i izvrsnih likova, kardinali su baš šarolika, mada uniformno odjevena skupina pokvarenih brbljavaca, a face koje ih glume su impresivne i vješte - od Ralpha Fiennesa, preko Stanleyja Tuccija do Johna Lithgowa. Čak sam i u par navrata - posebice kada su ti navrati povezani s objektivno prekrasnom umjetnošću unutar Sikstinske kapele - pomislila da ćemo možda s glavnim likom proživjeti neki dublji vrtlog boli zbog gubitka vjere u Boga i svijet, ali šipak. Ovaj je film više-manje na istoj razini kao što je i roman po kojem je snimljen - izvrstan materijal koji će vam prikratiti vrijeme dok putujete s jednog kraja svijeta na drugi avionom.
Nije mi zato jasno čime je tako fascinirao Akademiju i kako je u oskarovskim nominacijama uspio završiti uz bok doista drugačijim, sjajnim filmovima koji pomiču doseg i opseg filmske umjetnosti, kao što su 'Nickel Boys', 'Emilia Perez' ili 'Anora'. Ovaj film ništa ne pomiče. On samo malo uglancaniji Dan Brown, s manje glupavih teorija urote. Ako vam se baš gleda film o papama i Vatikanu, radije pogledajte 'Dva pape' Fernanda Meirellesa, da ne govorim o vrhunskoj seriji 'Mladi papa' Paola Sorrentina s Judeom Lawom. Ovo ostavite za trenutke dosade u avionu.
