Ah, američki rasizam! Nepresušno vrelo priča o potresnim stradavanjima, nepravdi i diskriminaciji, sustavnom guranju na rub društva, prošlosti i sadašnjosti. Filmska umjetnost još sigurno stotinu godina, ako ne i mnogo dulje, ne može iscrpjeti sve priče koje izviru iz tog vrela, i one će uvijek biti nove, unatoč tome što govore o istoj temi. No američki filmaš, 43-godišnji RaMell Ross, sa svojim je prvim igranim filmom, 'Nickel Boys' uspio tu priču ispričati na potpuno drugačiji, bolno uvjerljiv način, način koji je dosad u igranim filmovima rijetko uspijevao.

Posluživši se sličnom perspektivom kao i u svojem za Oscara nominiranom dokumentarcu 'Hale County This Morning, This Evening', filmski je adaptirao Pulitzerovom nagradom nagrađen roman Colsona Whiteheada 'The Nickel Boys' i adaptirao ga je tako da je većinu filma snimio iz subjektivne perspektive dvaju glavnih likova: Elwooda (Ethan Herisse) i Turnera (Brandon Wilson), dvojice štićenika brutalne južnjačke škole za preodgoj Nickel Academy šezdesetih godina na Floridi, škole koja je u sklopu 'preodgoja' svirepo maltretirala pa i ubijala svoje crnačke polaznike. I za razliku od svih drugih filmova snimljenih isključivo ili uglavnom iz subjektivne perspektive likova, u ovome to nije ni trik ni glupiranje ni naporna začkoljica. Ross je tim postupkom jedan općedruštveni, politički problem pretvorio u osobno, emotivno i životno putovanje i usadio nam ga duboko pod kožu. Doslovno nas je prisilio da svijet pogledamo očima te dvojice i da ga ne samo vidimo, nego i osjetimo.

Film počinje isključivo iz Elwoodove perspektive i koju minutu nas možda malo i dezorijentira, ali to tako i mora biti jer je riječ o slikama i zvukovima koje taj lik prve pamti iz najranijeg djetinjstva. Plod naranče koji visi sa stabla. Blještavi božićni ukrasi nad glavom koja očito leži pod jelkom. Nečije koljeno koje viri iznad ruba kade. Miješanje špila karata. Majčino lice koje se smiješi dok odlazi u kuhinju.

Elwoodovo lice prvi put vidimo u odrazu bakine pegle i otprilike od tog trenutka slike se počnu povezivati u koherentnu priču. Elwood je dječak kojeg u Tallahaseeju na Floridi sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća odgaja baka Hattie (predivna Aunjanue Ellis-Taylor) jer su mu roditelji nekamo otišli. Elwood je sretno, premda pomalo povučeno dijete koje voli čitati i učiti, a posebno ga fascinira njegov srednjoškolski nastavnik engleskog, koji ga zainteresira za pokret za građanska prava Martina Luthera Kinga, ali ga i uputi na besplatan program za talentirane crnačke srednjoškolce na obližnjem sveučilištu.

Elwood na putu do tog sveučilišta ustopira krivog čovjeka u krivom automobilu, kad ih zaustavi policija, ispostavi se da je čovjek koji ga je pokupio - ukrao auto pa Elwooda optuže i osude kao saučesnika u zločinu. Tako Elwood završava u školi za preodgoj 'Nickel'. Ondje se susreće sa strašnom diskriminacijom i zlostavljanjem kakve dotad još nije susreo - a susreo ih je i prije, ali i upoznaje mladića koji će mu postati najbolji prijatelj - Turnera. Od tog trenutka u filmu se počinju izmjenjivati Elwoodova i Turnerova perspektiva, povremeno neke scene vidimo i iz objektivne perspektive, a film je ispresijecan i prizorima starijeg Elwooda, koji živi u New Yorku osamdesetih godina 20. stoljeća i osniva svoju tvrtku za selidbe, ali zatim i u ovom stoljeću, kao muškarac u već poodmaklim godinama na internetu istražuje upravo otkrivene zločine iz škole Nickel. Tog, starijeg Elwooda uvijek vidimo samo s leđa. U filmu se svako malo pojavljuju i arhivski snimci iz doba u kojem Elwood živi - snimke Apollo programa, sprovoda Martina Luthera Kinga, vratolomnih trikova poznatih mađioničara, newyorškog maratona, edukativnih filmova iz određenih vremenskih razdoblja, ali i snimke i fotografije brutalnih bjelačkih zločina nad crncima.

Elwoodova i Turnerova priča odvija se četrdeset godina i završava žestokim emotivnim potresom o kojem nećete moći prestati razmišljati dugo nakon odjavne špice, no najveći se dio ipak odvija u školi za preodgoj Nickel Academy, koja je u izvornom romanu nadahnuta stvarnom školom za preodgoj Arthur G. Dozier School for Boys. Škola je postojala 111 godina i većinu njezina postojanja bila je javna tajna da se u njoj polaznike - pogotovo one nebjelačke - maltretira, muči, iskorištava, siluje, pa čak i ubija. No tek je 2009. škola zatvorena i pokrenuta je istraga, koja je do 2017. otkrila brojne strahote, uključujući i neobilježene masovne grobnice.

RaMell Ross, međutim, tu povijesnu strahotu prikazuje kroz osobnu traumu, odnosno kroz životnu priču i osobne, emotivne momente dvojice mladića, ne ulazeći previše u političku i društvenu stranu priče, iako je ona, dakako, vrlo očita. Subjektivnom perspektivom praktički nas tjera da i sami gotovo doživimo svaki preziran ili nasilan bjelački pogled, svaki zastrašujući dodir, da osjetimo nepremostivu traumu, da nas prodrma brutalno rušenje mladenačkih ideala, da osjetimo strah, tjeskobu, nervozu dječaka koji sjede u jednoj prostoriji i iz susjedne čuju zapomaganja i zvuk stroja koji nekome od njihovih kolega čini nešto što ne znaju, ali zvuči grozno. Tjera nas da i kroz protok godina vidimo kako ta trauma ne nestaje, kako utječe na živote tih mladića, tjera nas i da živimo i umiremo s njima.

Jak, potresan, nevjerojatan film, potpuno drugačiji od bilo kojeg drugog, i to ne samo onih koji su, zajedno s ovim, ove godine nominirani za Oscara za najbolji film. I veliko iznenađenje. Moglo bi se čak reći i da je filmsko remek-djelo o kojem će se još puno govoriti i čije će se scene vjerojatno analizirati na akademijama. Dopustite mu da vas obori s nogu.