Počet ću jednom totalno bahatom i egomanijačkom tvrdnjom: ako vam JA kažem da 'Volja sinovljeva' valja, onda stvarno valja. Ne pišem to zato što mislim da sam neprikosnoveni autoritet čijem se mišljenju mora vjerovati, nego zato što me inače ovakvi filmovi smaraju. Sva ta prašinarska apokaliptična spika s ljudima umotanim u zmazane krpe i steampunk naočale, sklepani motori, kamioni i auti koji klepeću napuštenim cestama i pustinjom, drama i teatralnost na razini 'ja spašavam čovječanstvo, iako sam vuk samotnjak', prenaglašeni hero's journey, nasilje i krv do koljena... Nemrem, buraz. Kužim kvalitetu, spremna sam se uvijek pokloniti geniju Georgea Millera, koji je u 'Mad Maxu' takvu nabrijanu papazjaniju znao pretvoriti u koherentnu priču, ali... Najčešće usred sve te buke, strke, tutnjanja i ujdurme u kinu - zaspim. No na 'Volji sinovljevoj' sam se odlično zabavila. A to je točno takav film.

Ne samo da je takav, nego se čak i ne trudi biti osobito originalan ni svoj (iako zapravo na kraju jest). Ne bježi od svojih nadahnuća, nego ih čak i ističe. Tu nije samo hommage 'Mad Maxu' i Georgeu Milleru, tu su posvete, citati i vizuali iz još podosta filmskih uzora, kao što su Quentin Tarantino, Akira Kurosawa i Walter Hill, a dodavanje motiva srpskih narodnih običaja i epova super se uklapa u postapokaliptičnu atmosferu. Gusle zlokobno guslaju, sablja bira svog kraljevića Marka mračne budućnosti, žene biraju muževe u bizarnim ritualima, ma - ludilo. Točno se vidi da je scenarist filma Strahinja Madžarević, onaj isti Strahinja Madžarević koji je pisao 'Crnu svadbu', sa svim njezinim folk-horor temama. Pozdravljam!

Odlična, ponekad čudna atmosfera

Bogatstvo priče, međutim, 'Volji sinovljevoj' istodobno je i prednost i nedostatak. Prednost - zbog svega onog gore nabrojanog, a i zbog toga što te, dok sjediš u kinu, fakat zainteresira i pitaš se što će sad sljedeće izvest, što će se dogoditi našem glavnom junaku sa samurajskom punđicom (inače fenomenalan Igor Benčina, jedna od najjačih karika ovoga filma) i čija će glava sljedeća past, na koji način i s koliko krvi (nisam inače fan tolike količine nasilja, ali šta'š, takav je žanr). Dobro je i to što redatelj Nemanja Ćeranić od svih tih narativnih điđa-miđa i debelo poduprt sjajnim scenografima, majstorima maske, kostimografima i rekviziterima - o kameri da ne govorim - stvara odličnu atmosferu. No isto to bogatstvo priče ponekad ode nebu pod oblake pa sjediš u kinu s debilnim izrazom lica i oblačićem nad glavom u kojem piše: QUE???

Zalomi se tu i štokoja akcijska sekvenca u kojoj postane bjelodano da Ćeranić, iako nesumnjivo talentiran i vješt, ipak nije George Miller, što je zapravo glupo isticati kao zamjerku jer NARAVNO da nije, ali želim time reći nešto drugo. Kod Millera je, naime, najjače to što čak i u najkaotičnijim scenama gdje kamioni jure pustinjom i međusobno se našikavaju s po desetak začudnih likova koji viču witness me!, uvijek točno znaš tko je tko, tko je gdje, tko je zašto i čija nana crnu vunu prede. E, toga malo fali Ćeraniću jer koji put u akcijskim sekvencama više ne znaš ni gje su ni što su ni zašto su, a o tome da preveliki broj pretjerano nabrijanih akcijskih scena, kako film odmiče, sve više prikriva neke rupice i rupetine u priči.

Film koji je teško prepričati

No to s pričom, iskreno rečeno, nisam zapravo uopće primijetila dok sam gledala film jer mi je bilo previše zabavno. Primijetila sam to kad sam pokušala prepričati film, pa je to izgledalo dosta nepovezano, isprekidano i prepuno rečenica tipa: '...i onda ti Jovan dođe tamo i žvajz, pljas, meket, reket, fiju...Gdje sam ono stala?' Šalu na stranu - uopće nije loša ta priča o junaku Jovanu (već spomenuti sjajni Benčina), koji sa sabljom očinskom (ako sam dobro zapamtila taj kraljević Marko-moment) traži svoju sestru Mariju (Marta Bjelica) u apokaliptičnom krajoliku i jedinom opstalom gradu, a u tome ga prati njegova žena Anđelija (također sjajna i prekrasna Isidora Simijonović), ali joj fali malo solidnijeg pozadinskog world buildinga, na momente je malo preopterećena akcijom na račun priče te tu i tamo čovjek primijeti da ima pokoji bespotreban rukavac ili bespotrebne sporedne likove.

Ipak, sve u svemu, prednosti ovog filma nadmašuju njegove nedostatke, gleda se s ruba kinosjedala dok grozničavo trpaš kokice u usta i s istim žarom prožiderš svaku sekvencu na platnu. Pravi akcijski spektakl kakav, mislim, još nikad nismo vidjeli u regionalnoj produkciji. I, ako je suditi po mojem primjeru, s guštom će ga gledati i oni koji ne vole ovakve filmove. Pa, navali, narode!