Sean Baker, redatelj i scenarist filma 'Anora' već je i prije snimao filmove o radnici/ama koji pružaju seksualne usluge (Tangerine, Florida Project, Red Rocket), ali 'Anora' je prva koja je polučila uspjeh u mainstreamu, pogotovo nakon što je na Cannesu 2024. osvojila Zlatnu palmu. Za tu kokoš-jaje situaciju - jer 'poliranje' Bakerova stila u mainstreamovski sigurno je bilo ključno za osvajanje Palme, a Palma ga je pogurnula u mainstream distribuciju - definitivno je zaslužno i to što se Baker u ovom filmu okrenuo nešto tradicionalnijoj naraciji, snimanju pa i profiliranju likova, nije snimao iPhoneom niti išta slično, ali je najviše pridonijelo to što je 'Anora' jednostavno sjajan film koji ne može ostati nezapažen.

Ova priča o striptizeti, pardon, erotskoj plesačici koja se zove Anora, ali više voli da je se zove Ani, zapravo je vrlo klasična tročinka o rađanju i smrti jednog suludog sna o socijalnoj mobilnosti i ljubavi. Anora radi kao striperica u jednom klubu na Manhattanu i živi skromno sa sestrom uz tračnice nadzemnog vlaka u Brooklynu. Anori jednog dana kao mušterija uleti nezreli 21-godišnji dripac, koji je sin ultrabogatog ruskog oligarha. Anora i Ivan/Vanja (dripac, jel' te) se svide jedno drugome, on je angažira prvo za seks, zatim kao 'svoju napaljenu djevojku na tjedan dana', a zatim je u Vegasu zaprosi pa se vjenčaju i nekoliko dana proživljavaju ljubavno-potrošačku idilu.

Onda u drugom činu Vanjini roditelji saznaju da je razmetni sin izveo dosad najgoru svinjariju od svih svinjarija koje je dosad izvodio - a imao ih je dosta na repertoaru, uključujući i pretvaranje privatnog bazena u golemi Kool Aid napitak, što je izazvalo troškove popravka od 90 tisuća dolara. Vanjini roditelji zbog toga alarmiraju svojeg uzdanika u New Yorku, izvjesnog Armenca Torosa, da sredi taj problem, ishodi poništenje braka i isporuči im sina u privatni avion kojim stižu iz Moskve da ga pokupe doma. Toros pak angažira svog brata i još jednog jataka da mladi par izvuku iz kuće - i tu sve odlazi u tri lijepe.

Dok je mladi Vanja isprva prkosan, ali zapravo samo nezreli blenton kojeg će se, unatoč bijegu pred ćaćinim jatacima, na kraju uspjeti srediti, Anora je mnogo tvrđi orah nego što su mogli i sanjati. Ne da se ni na što prisiliti, a fizički pokušaji da se to učini završavaju u rasturanju dnevnog boravka. Jataci zatim s nabrušenom Anorom kreću u potragu za njezinim odbjeglim suprugom i razmetnim dripcem.

Drama koja ne može imati sretan kraj

Do tog trenutka 'Anoru' bi se moglo nazvati akcijskom slapstick komedijom s elementima 'Pepeljuge', 'Zgodne žene' i 'Nebrušenih dijamanata'. No nakon što jataci i Anora napokon pronađu mladog debila Vanju, na površinu ispliva ono što je zapravo cijelo vrijeme tutnjalo u pozadini filma - vrlo emotivna i socijalna drama. Fantazija o pepeljugastom usponu na društvenoj ljestvici nema i ne može imati sretan kraj. Bijeg iz mučne rutine rubnog siromaštva i eksploatacije nije moguć. Tatini sinovi uvijek će ostati tatini sinovi i ne mogu se pretvoriti u prinčeve na bijelom konju. Sistem je takav. Djevojke koje se naizgled ne mogu slomiti ipak se slamaju, ali sistem je neslomljiv.

U filmu koji svoje dvije trećine urnebesno zabavlja, a onda u zadnjoj zabija dubok udarac u želudac briljira mlada glumica Mikey Madison kao naslovna junakinja (domaći gledatelji možda je se sjećaju kao najstariju kći glavne junakinje u seriji 'Bolje stvari'), svi ruski 'jataci' su briljantni, posebice Yura Borisov kao Igor, ali sjajan je i lik koji glumi oligarhovog razmaženog dripca Vanju, Mark Eidelstein, koji je nešto poput mlađeg i ruskog Timothéeja Chalameta prije nego što je postao megazvijezda. Sean Baker je pak pokazao da i u mainstream svijetu može postići ono što je postizao i sa svojim dosadašnjim, offbeat filmovima - pružiti dobru zabavu uz izrazito humanu, socijalno osviještenu poruku.