I to se dogodilo. Hrvatska politička javnost počela je raspravljati o knjigama. Istina, ne onako kako bi se o knjigama trebalo raspravljati i govoriti, ali se govorilo - strastveno i površno, s ogorčenjem i frustracijom. Mogu razumjeti bijes Stipe Mlinarića, zastupnika Domovinskog pokreta, hrvatskog ratnog dragovoljca i logoraša. Mogu razumjeti, kao novinarka koja se bavila ratnim traumama i žrtvama rata u BiH, da ga je duboko povrijedila i iziritirala knjiga 'Krajina 1991. - 1995.' srpskog povjesničara i publicista Koste Nikolića.

Ovog teksta danas možda ne bi ni bilo da Mlinarić knjigu nije kupio, kako je sam rekao, nekoliko metara od središnjice HDZ-a, u knjižari Fraktura, te ju je potom donio u Sabor i objašnjavao da 'koalicija HDZ-a i SDSS -a financira velikosrpsku propagandu'. Bojim se da Mlinarić nije imao vremena, a ni volje pročitati je, pa je bila dovoljna činjenica da se knjiga takvog naslova i omotnice, na kojoj kninska tvrđava gori u plamenu, nađe na policama knjižare u središtu Zagreba da se toliko naljuti i uvrijedi te zaboravi jednu jako važnu stvar.

Dok je krvario na Trpinjskoj cesti, dok se borio za Vukovar devedesetih i proživljavao najgore torture u logoru u Nišu, borio se, između ostalog, za slobodnu Hrvatsku. Za Hrvatsku u kojoj je moguće, trideset godina nakon rata, pronaći knjigu srpskog autora o Krajini, paradržavnoj tvorevini koja je pobunjenim hrvatskim Srbima bila pravni, politički i vojni okvir za agresiju koju su počinili. Da Mlinarić nije knjigu donio u Sabor, da se o njoj nije oglasila saborska bulumenta, i sam premijer Plenković, o njoj se ne bi ni pisalo ni govorilo. Dočekala bi je sudbina tolikih drugih naslova u Hrvatskoj: oni koje zanima u tišini bi je pronašli, a svi drugi za nju teško da bi i čuli. U našoj se zemlji uglavnom ne čita, knjige su vrlo često balast svim vladajućim strukturama, ali kada se pojavi publicističko djelo 'Krajina 1991. - 1995.', onda, napoprijeko, knjige postaju važne. I u tome se možda najjasnije ogleda kolektivna dekadencija.

Povijesno djelo namijenjeno znanstvenicima

Kosta Nikolić (1963.) srpski je povjesničar i publicist s doktoratom na Katedri za istoriju Jugoslavije Filozofskog fakulteta u Beogradu. Radi u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, a područja njegova znanstvenog interesa su povijest srpskog naroda i srpskog društva u Drugom svjetskom ratu, povijest komunizma, kult ličnosti i raspad Jugoslavije. Do sada je objavio 44 monografije i 146 radova u znanstvenim časopisima u Srbiji i inozemstvu. Knjiga 'Krajina 1991. – 1995.' objavljena je u zajedničkoj nakladi Frakture i Srpskog narodnog vijeća, a financirana je, između ostalih, sredstvima Vijeća za nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Svatko tko uzme knjigu u ruke i zaista pročita tih 612 stranica shvatit će da je ovo klasično publicističko i povijesno djelo namijenjeno, prije svega, uskim znanstvenim i istraživačkim krugovima, a ne široj javnosti. U njoj gotovo da i nema stavova autora Koste Nikolića, nego obiluje, kao malo koja knjiga ovakve namjene, velikim brojem citata iz iznimno relevantnih izvora. Nikolić, u najvećoj mjeri, donosi pregled uspona i propasti Krajine onako kako su je vidjeli sami njeni akteri i tadašnji srpski politički vrh. Izjave samih osnivača Krajine te stavovi tada 'službenog Beograda' prema Krajini i srpskom pitanju u Hrvatskoj našoj javnosti godinama nisu bili dostupni i poznati. I to je, između ostalog, velika stvar koju nam ova knjiga otkriva.

Hrvatska javnost u tri desetljeća nije uopće imala podroban i opsežan uvid u samo funkcioniranje Krajine, njenu unutarnju strukturu i organizaciju, međusobne animozitete između Milana Babića i Milana Martića, odnosno Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića. Kroz te silne citate, transkribirane razgovore, Nikolić zapravo donosi posve drugačiju narav Krajine, suprotnu od one koju mi imamo.

Kako Krajinu vide Hrvati, a kako Srbi

Krajina je, kako je Hrvati vide, bila snažan sustav za ubijanje nesrpskog stanovništva, kojem smo se oduprli tek nakon pet godina okupacije, međutim istina je i to da je sustav Krajine bio neprijateljski i prema dijelu Srba koji su živjeli na njenom teritoriju. Nikolić podrobno piše o ubojstvu Dmitra Obradovića, načelnika općine Vrginmost kojeg su ubili krajiški vojnici 4. srpnja 1992., te citira pismo njegove supruge Biserke Obradović poslano 1993. Milanu Martiću: 'Dmitrovim ubistvom njegova majka je izgubila sina, jedini oslonac u starosti, ja ne samo supruga u ovim teškim vremenima jedinog druga i prijatelja, njegovi sinovi oca koji im je sada najpotrebniji. (…) Da li je pravedno reći da su ga ubili Srbi i tako ljagu staviti na obraz svih Srba? Da li ubice zaslužuju da se kriju iza srpskog imena?'

Nikolićeva knjiga otkriva i tko su bili 'sijači straha i mržnje' početkom devedesetih, od Petra Ajdinovića, pukovnika JNA, kojeg hrvatska javnost smatra odgovornim za pokolj preko stotinu hrvatskih civila u Glini, do Mlađe Karana, pripadnika SDB-a koji je u Krajinu poslan iz Beograda.

U našoj je stvarnosti i povijesti Krajina bila 'svemoguća', međutim ova knjiga pokazuje sve organizacijske i tehničke manjkavosti tog vojnog sustava koji je u jednom trenutku bio prepušten sam sebi. I nije ta njegova 'prepuštenost' nikakav dokaz da Slobodan Milošević nije htio 'veliku Srbiju', nego da je srpska pobunjenička vojska u Hrvatskoj i na granicama s BiH zaista u jednom trenutku ostala bez oružja jer su iznevjerili Beograd. Milošević je tako, govoreći o planu Z-4 koji je odbilo rukovodstvo Krajine, rekao i da je 'sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina završilo kao naoružavanje na hrvatskoj strani. Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani odbija se mirovni plan, a na drugoj strani odbija da se brani!?'

Miloševićeva 'košarica'

Na sjednici Generalštaba u Beogradu nakon Oluje, Milošević je, rekao: 'Pitanje je ko je zaista doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu. Takva odluka, u uslovima kad su imali sve uslove da se brane, bude doneta koja izaziva egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije sa kojih su oni utekli kao zečevi. Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin kojem se može prići samo iz tri pravca, nisu ga mogli braniti ni 12 sati! Oni ga nisu ni branili jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. Sad mi treba da se uvlačimo u jednu situaciju, kako je, evo, zbog obrane srpstva nama stalo više do te teritorije nego onima koji su na toj teritoriji imali sve uslove da se brane, a odlučili su svi da pobegnu.'

Dio srpske pobunjeničke vojske odveden je nakon pada Krajine u kamp Srpske dobrovoljačke garde na 'prevaspitivanje', a Slobodan Lazarević, bivši agent KOS-a, o tome je rekao: 'Odveli su nas u logor kod Dalja, u blizini Erduta. Po dolasku, sve su naterali da iziđu iz autobusa i da trče kroz 'šibe' gde su ih Arkanovi vojnici tukli pendrecima. (…) Muškarci su više puta prebijeni, video sam da su nekoliko golih zatvorenika lancima vezali za jarbole u krugu logora i ostavili ih tamo satima nakon što su ih pretukli. To je bilo stravično mesto (…). To je ličilo na koncentracioni logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani ljudi. Ljudi su terani da s jednog kraja centra nose kamenje svoje težine i nisu ga smeli ispustiti, bili su vezani uz bandere u dvorištu i svako ko prođe pored njih mogao ih je udariti.'

'Krajina' nije pomirljiva i ne poziva na dijalog

Nikolić se u najvećoj mjeri u ovoj knjizi bavim unutarsrpskim okršajima i previranjima te na jednom mjestu navodi kako je 'rasplet ratova omogućio hrvatskom državnom vrhu da realizuje svoju nacionalnu strategiju'.

Piše i kako je u 'savremenoj Hrvatskoj na delu etnomimikrija, asimilacija i izumiranje srpskog naroda' te da je 'nacionalna ideologija koju je kreirala Hrvatska u tom periodu (1990., kada je donesen novi Ustav) svaku višenacionalnu zajednicu, čak i onu koju su činili bliski identitetu tumačila kao neprihvatljivu. Status Srba je promenjen i oni su tada izgubili svoja kolektivna prava jer su od konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina. Nova hrvatska elita smatrala je da bi Srbi, ako bi zadržali status naroda, pristupili 'komadanju Hrvatske' i izvršili pripojenje Srbiji'.

Jasno je i da se komadanju Hrvatske pristupilo bez obzira na status nacionalne manjine te da promjena statusa iz konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu nije promijenila suštinu Miloševićeve politike devedesetih.

Nažalost, i ova i brojne druge publicističko-povijesne knjige nisu, kako navodi Fraktura, 'povod za smiren, sućutan i pomirljiv dijalog'. Takav dijalog moguć je samo uz međusobno uvažavanje i priznavanje onoga što se zaista dogodilo, a nudi ga isključivo katarzična umjetnost – umjetnost koja može probuditi empatiju i ljudsko razumijevanje za sve one koji su u ratovima devedesetih ostali bez svojih najbližih, bez svojih domova i zavičaja, za sve one koji su ostali bez vlastitih svjetova.