Na RTL televiziji odnedavno se prikazuje ruska humoristična serija 'Kuhinja' o mladom i nadobudnom kuharu Maksu koji na neobičnu fintu uspije dobiti posao u kuhinji najskupljeg moskovskog francuskog restorana 'Claude Monet'. Serija je dosta popularna u Rusiji i bivšim državama SSSR-a, popularna je i u nekim nama susjednim zemljama, a po predlošku scenarija snimljene su grčka i još neke varijante. Drugim riječima - pravi mali hit i format koji se očito dobro prodao i izvan granica tržišta kojem je originalno bio namijenjen.

'Kuhinja' je, međutim, upravo takva. Gledajući njezinih prvih šest-sedam epizoda, koje - nevoljko priznajem - nisu bez šarma, ipak mi je cijelo vrijeme na pameti bila riječ format. Televizionarima koji takve stvari kupuju, distribuiraju i na temelju gledanosti naplaćuju oglašivačima ta je riječ draga, ali pri ocjenjivanju igranog sadržaja uglavnom ne znači baš vrhunac kvalitete. Riječ je uglavnom o formulaičnim likovima, situacijama i pričama, onima koje se mogu bez problema presađivati s tržišta na tržište, iz kulture u kulturu i svugdje će biti više-manje isti. Neke složenosti, profinjenosti, originalnosti tu uglavnom nema. Likovi su klasični i prepoznatljivi. Tu je mladi i ambiciozni protagonist koji spletom okolnosti dolazi u razne situacije iz kojih se izvlači ponekad vlastitom dovitljivošću, a ponekad zbog zlatnog srca svojih bližnjih. Tu je i mlada, prekrasna žena kojoj je glavni lik na samom početku stao na žulj pa sada imaju problematičan odnos, ali i kemiju na granici ljubavne strasti i mržnje. Tu je i postariji glavni kuhar, ekscentrični pijanac genijalnog talenta, ciničnog smisla za humor, ali ipak pravednog i dobrog srca, a prati ih i čitava vojska čudaka koji rade kao pomoćni radnici u kuhinji, dolaze kao gosti u restoran, konkurenti su 'Claudeu Monetu' i tako to. Rekla bih da me pomalo podsjeća na onu razvodnjenu ekranizaciju Bourdainove knjige 'Kitchen Confidential' - i doista ima neke elemente 'pokupljene' odande - ali ruska je kuhinja čak i u odnosu na tu vrlo osrednju seriju podosta mekdonaldizirana. Ne po hrani koja se u njoj prikazuje, nego po sadržaju, koji je skoro pa do daske prilagođen masovnoj konzumaciji na svim krajevima svijeta.

Humor i situacije u kojima se nađu Maks i njegovi kolege nisu sasvim neuspješni. Na tome vjerojatno treba zahvaliti dobroj (i vjerojatno skupoj) produkciji, scenarističkoj vojsci i relativno kvalitetnim glumcima koji čak i prizemne provloptaške šale sa slijetanjima mrtvih gusaka u tanjur važnih gostiju ili zabijanja kuharskog noža u plafon uslijed navijačkog oduševljenja - uspijevaju učiniti donekle simpatičnima. No unatoč tome serija vrišti predvidljivošću i šprancerstvom, posebice u nevjerojatno čestim sekvencama, u kojima se videospotovski i brzinski montiraju razni prizori uz neprekidno pozadinsko treštanje pop-hitova. Taj dio kao da je preuzet iz nekakvog reality showa, a zapravo osigurava to da gledatelj cijelu epizodu može odgledati uz kuhanje ručka, odlazak po grickalice, svađanje sa ženom i umirivanje djece, uza sve to i dalje ostajući u tijeku s pričom i likovima.

Kraće rečeno, riječ je o konfekcijskom proizvodu za široke mase koji nije baš totalna uvreda za inteligenciju, ali nije ni blizu ikakvog zahtjevnijeg sadržaja, čak ni u jednom jedinom aspektu kojim bi se možda pružila ruka pomirenja gledateljima nešto izgrađenijih ukusa i apetita. Stavi li se ova serija u kontekst ostatka programa RTL televizije, vjerojatno bismo morali priznati da je jedna od boljih stvari koje se na njoj emitiraju, ali to više govori o programu RTL-a negoli o seriji. A usput budi rečeno, sigurna sam da bi takvu, pa i bolju seriju za relativno male pare mogli snimiti i naši, domaći autori, bez obzira na to bi li je radili po ruskoj licenci ili bi sami smislili nešto u tom stilu. Zato u rubrici obične osobne napomene, želja i pozdrava poručujem RTL-u da sljedeći put kada počnu razmišljati o takvim sadržajima, bace malo pogled i prema domaćem 'kadru'. Kriju se tamo talenti koji, vjerovali ili ne, znaju i nešto drugo osim telenovela.