Svijet se mijenja, klima se mijenja, modni trendovi se izmjenjuju, kamatne stope fluktuiraju, ali na jednu konstantu s dolaskom ljeta uvijek možemo računati, baš kao i na komarce. Sve televizije od Kamčatke do Aljaske, od Vardara do Triglava i od Valbiske do Meraga prebacit će se na ljetnu programsku shemu. U pravilu to znači da će smanjiti količinu programa koju proizvode, pa čak i kupuju te da će nas podsjetiti što su nam već prije prikazali. Koji put je riječ o nečemu što su prikazali tijekom protekle godine (ruku na srce, desest mjeseci), a koji put o serijama koje su premijerno prikazivane tijekom Hladnog rata, ali su dotičnoj televiziji ostale nedostižan uzor do današnjeg dana. Ovo zadnje je posebno karakteristično za baš neke konkretne televizije, koje sad odmah nećemo spominjati imenom.

Ustvari, hoćemo! To je posebno karakteristično za Hrvatsku radioteleviziju, koja je s reprizama 'Velog mista', 'Gruntovčana', 'U registraturi' i, štajaznam, 'Mačka pod šljemom' zadnjih tridesetak godina praktički stvorila ljetni brend. Čak i ako nekim nesretnim slučajem ili zbog klimatskih abnormalnosti nismo dolazak ljeta prepoznavali po vremenskim prilikama s druge strane prozora, prepoznavali smo ga po tome što su s Prisavlja počeli s reprizama tih serija. I 'Čarolije'. I 'Mućki'. Našlo bi se još takvih zicera, ali nećemo sad o tome jer, na veliko čuđenje svih nas deset koji pratimo taj program, ove godine nisam primijetila da se išta od toga opet reprizira. Zasad.

No po mnogočemu drugome, HTV-ov program ovoga ljeta slijedi isti algoritam kao i svih prethodnih. Većina je emisija otišla na godišnji otprilike kad i osmi be (a i ce) OŠ 'Lipanjskih Trudbenika' pa zamišljam da po prisavskim hodnicima usamljeni lutaju urednici Dnevnika i Aleksandar Stanković. Dnevničari si moraju sami otpjevat špicu u sedam navečer, a Aco mora sam našminkat gosta jer nema nikog drugog u zgradi.

Okej, okej, naravno da pretjerujem, ali činjenica jest da su informativne emisije, 'Nedjeljom u 2' i onih nekoliko kulturnjaka koji lete po filmskim i inim festivalima diljem Domovine više-manje jedini aktivni sadržaj koji nam HTV-ovci mogu ponuditi tamo negdje do sredine rujna, ako ne i kasnije. Ostatak ekipe vjerojatno duboko mudruje nad idejama s čim će nam najesen uveseliti život (barem moj). Na trajektu.

Pritom moram napomenuti da me ove godine nemalo šokiralo da je nakon nastupanja ljetne kliničke smrti ostalo i nekoliko premijernih sadržaja u programu. Prvo i prvo, tu su dokumentarni serijali nedjeljom navečer, kao što je onaj o odnosu ljudi i životinja, 'Budi nekome dom', a vidim po najavama da se očekuje i emitiranje serijala o udomljavanju životinja te serijal 'Kolaži o laži'. Ovo zadnje očekujem s posebnim nestrpljenjem, s obzirom na to da je riječ o serijalu koji se, između ostalog, bavi medijskim iskrivljavanjima istine. Javio mi se čak i crv sumnje koji postavlja pitanje o tome ne prikazuje li možda HTV to u ljetnoj shemi baš zato, odnosno zato da bi što manje ljudi gledalo nešto što govori o tome kako mediji iskrivljavaju istinu. No zasad ću crvu reći da umukne - ne valja mu kad nema premijernih sadržaja ljeti, ne valja mu kad se premijerni sadržaji prikazuju ljeti jer će ih onda pogledati premalo gledatelja. Šuti zato, crve, dosadan si!

Osim, dakle, tih začudnih proloma iz oblaka premijernih sadržaja, koji, baš kao i ljetni prolomi oblaka, čine manji dio ljetne fjake, HTV-ovci su se, kao što smo već ustvrdili da je stoljetna televizijska tradicija, uglavnom posvetili reprizama. Neki bi rekli - a ja bih se djelomično s tim nekima i složila - da je to i bolje, jer onda barem odaberu nešto zanimljivo, dok u redovnom programu moramo pratiti sve redovne HTV-ovske idejne vrhunce. Drugim riječima, bolje stoti put gledati kako lav kolje antilopu u Serengetiju nego ekskluzivno pratiti kako tužnooke televizijske legende u svojim emisijama kolju novinarstvo i televizičnost.

Problem je, međutim, u nekim stvarima koje HTV odabire kao zanimljiv sadržaj vrijedan repriziranja, a ove je godine najveći biser među takvima repriza serije 'General'. Serija koja je bila tak' super da si je većina gledatelja pri njezinu premijernom prikazivanju imala potrebu stavit' masku i premazat se dezinfekcijskim sredstvom iako je prikazivana debelo prije pandemije sad je odjednom vrijedan resurs za ljetne reprize. I što je najbolje, kad je vodstvo HRT-a priupitano zbog koje su nuspojave te filmsko-serijske boleštine odlučili ponoviti emitiranje, odgovorili su priopćenjem koje zvuči kao ukor nastavničkog vijeća. Sve u tonu koji je pomalo uvrijeđen zbog toga što se itko to drznuo pitati, rekoše da je to zato što tijekom ljeta, a i šire, namjeravaju puštati sadržaje koji imaju veze s Domovinskim ratom zato što ove godine obilježavamo tridesetu godišnjicu agresije na Hrvatsku. I da, dodali su da imaju neograničeno pravo prikazivanja serije bez dodatne naknade autorima.

Ajd', u ovome što su dodali na kraju barem vidim nekog ekonomskog rezona. Platili su skoro deset milja kuna za tu seriju pa sad ima da je emitiraju dok se ne amortizira. Jest da to onda najvjerojatnije znači da će je reprizirati još otprilike šezdeset godina, ali što je to prema vječnosti! A nama ako se ne sviđa - svi u kaznu jer nismo dovoljno domoljubni. Trebalo bi nas biti stid i sram što ne obilježavamo tridesetu godišnjicu agresije na Hrvatsku gledanjem Gorana Višnjića kako se 1991. vozi pokraj Kauflandova znaka na jumbo plakatu u Zagrebu.

Naravno, čim ja ovako opletem po programu HTV-a, nađe se netko tko ima primjedbu iz rubrike: 'A šta je s komercijalnim televizijama? Oni su JOŠ GORI!' I sad, ja stvarno teško procjenjujem što je u lošemu gore, a što bolje, ali da - komercijalne televizije ljeti fakat nisu osobito kreativnije nego javna i isto posežu za vlastitom arhivom kao i HTV, s tim da im je arhiva znatno siromašnija. Čak štoviše, u slučaju komercijalnih televizija, zbog toga što i inače na svojim kanalima vrte beskonačana ciklus repriza svojih i kupljenih sadržaja dosta često i teško procjenjujem što je tamo premijerno, a što reprizno.

No razlog iz kojeg mi to manje smeta nego HTV-ovski urlaub s bisernim odabirima repriza jest to što komercijalne televizije čine to za svoj račun. Ako je njima gledanost dovoljno dobra da mogu dobiti oglašivače da kupuju reklamne termine uz osmu reprizu reality showa o tome hoće li Milislav izgubiti osamdeset ili osamdeset dvije kile nakon što se treneri dovoljno puta izderu na njega ili uz treću reprizu 'Mustafe i njegova harema' - bujrum! Nisam baš fan toga da se medijski sadržaji odabiru isključivo na temelju gledanosti, ali to je realnost televizijskog emitiranja u kapitalizmu.

Javna televizija, pak, ljeti od gledatelja prikuplja obaveznu pretplatu isto kao i tijekom svakog drugog godišnjeg doba. To što je reprize koštaju 50 ili 30 ili 100 posto manje nego premijerno prikazivanje nekog drugog sadržaja ne znači da naplaćuju 50 ili 30 ili 100 posto manju pretplatu. To što se prebace u hladni pogon, odnosno samo na informativni program i Acu Stankovića ne znači da ih gledatelji i dalje ne financiraju, i to u nezanemarivom iznosu. Drugim riječima, oni svoje ljetno prčkanje sa više od pedeset godina starim konceptom ljetnog sna ne uvode za svoj račun. Pa bi možda bilo vrijeme da počnu barem malo više vremena i truda ulagati u odabir sadržaja koje će reprizirati.