Nenad Polimac rođen je u Zagrebu 1949., a o filmu piše od početka 1970-ih, te pripada generaciji koja je smatrala da radikalno treba revalorizirati povijest hrvatskog i jugoslavenskog filma. S kolegama tada osniva krat­kotrajni, ali vrlo utjecajni časopis ‘Film’, kojem je odgovorni ured­nik i u kojem se objavljuju tekstovi i eseji s tom strategijom. Uređuje, između ostalih, knjige ‘Živojin Pavlović: Dva razgovora’ i ‘Branko Bauer’, a vrlo je aktivan i u izradi ‘Filmske enciklopedije’ urednika dr. Ante Peterlića u izdanju Leksi­kografskog zavoda.  Među osnivačima je tjednika Globus, Na­cional i poduzeća Europa Press Holding, a s Vladimirom Tomićem autor je nekoć popularnih televizijskih emisija o filmu ‘Moderna vremena’ i ‘Vrtoglavica’. Polimac je i do­bitnik godišnje nagrade Hrvatskog druš­tva filmskih kritičara Vladimir Vuković’.

U ‘Leksikonu YU filma’ po­znati filmski kritičar Jutarnjega lista saži­ma četrdesetak godina jugoslavenske filmske industrije. Leksikon predstavlja kritičarski pregled kultnih filmskih ostvarenja, ključnih osoba i fenomena koji su obilježili jugoslavensku kinematografiju, a predstavljen je na Zagreb Book Festivalu.

U intervjuu za tportal.hr Nenad Polimac objašnjava kako je nastao ‘Leksikon YU filma’ i otkriva koje filmske autore jugoslavenske kinematografije smatra precijenjenima.

Filmskom kritikom se bavite još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako ste se odlučili na pisanje ‘Leksikona YU filma’, je li to i osobno svođenje računa vaše duge filmskokritičarske karijere?

Ne, nije to nikakvo svođenje karijere - iako u takvoj vrsti knjige ima i toga - nego reakcija na zgodnu uredničku ideju Nenada Rizvanovića, tada zaposlenog u Nakladi Ljevak. On je predložio da napravimo nekakav leksikon o jugoslavenskom filmu s puno fotografija u stilu ‘Rough Guide to…’. Sve je proizašlo iz toga.

Knjiga je podijeljena u četiri dijela. U prvom ste izdvojili 70 najvažnijih filmova jugoslavenske kinematografije, u drugom su natuknice o još 140 filmova ‘bez kojih se ne može’, u trećem pišete o najvažnijim ličnostima jugoslavenskog filma, a četvrti se sastoji od esejističkih zapisa. Kako ste se odlučili na takvu formu leksikona?

Sve je trebalo biti što jednostavnije i preglednije, kao u pravom ‘Rough Guideu’. Popularno i prijemčivo, jako informativno, a opet s kritičkim odmakom. Naravno, svega toga je moglo biti i više, ali i ovako je prekoračen unaprijed dogovoren opseg.

Što se tiče 70 najvažnijih filmova YU kinematografije, kojim ste se kriterijima vodili u izboru?

Većina ih predstavlja moj osobni kritičarski odabir, no uvrstio sam i neke čiji se odjek ne može zanemariti, pa bez obzira na to što ja o njima mislim (na primjer ‘Okupacija u 26 slika’). Također, vodio sam računa o tome kakvu su filmovi predstavljali novinu u razdoblju u kojem su nastali, a i kako su prošli u svijetu.

Ima li filmova oko kojih ste se dvoumili pripadaju li u 70 najvažnijih ili u onih dodatnih 140 bez kojih se ne može?

Svakako. U prvu kategoriji ulazili su ponajprije oni s bogatom poviješću, a ako je nisu imali, gurnuo bih ih u onu drugu kategoriju. Sada mislim da su se ‘Čudna devojka’ Jovana Živanovića i ‘Nacionalna klasa’ Gorana Markovića trebali naći u prvoj kategoriji, ali što je tu je. Leksikon nije zamišljen kao nešto definitivno, više kao uputa zainteresiranima da pogledaju filmove koje spominjem i da prave svoje vlastite rang-liste.

Kinematografija za vrijeme socijalističke Jugoslavije je u mnogočemu bila autorska. Koji su najvažniji filmski autori perioda od 1945. do 1990. godine?

U plodnom razdoblju klasičnog realizma – negdje od 1953. do 1954. pa do početka šezdesetih – svakako ovi autori: Branko Bauer, František Čáp pa i Žika Mitrović. Autorsko razdoblje od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih: Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Zvonimir Berković, Krešo Golik, Ante Babaja i Aleksandar Petrović. Praško razdoblje – Emir Kusturica, Slobodan Šijan i Zoran Tadić

Je li ‘Leksikon YU filma’ bio i prilika da ispravite neke nepravde prema nekim filmovima odnosno filmašima? Tko su oni inače zanemareni a koje ste sada stavili u prvi plan?

Ne mogu baš spominjati zanemarene, jer sam o svima njima već pisao u bezbroj navrata proteklih godina, a neki su u međuvremenu itekako revalorizirani. Ipak, kada je u pitanju današnja situacija, mislim da izvan Slovenije Čáp zavređuje ozbiljnu retrospektivu, Jovan Jovanović na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, a bilo bi dobro da i Branka Belana više gledaju izvan Hrvatske.

Okrenimo pilu naopako - tko su po vašem mišljenju najprecjenjeniji filmski autori tog razdoblja?

Ima ih sva sila. Zadržimo se na redateljima koje spominjem u odjeljku Filmske legende. Da se samo mene pita – a to nije bio slučaj jer se u meni gotovo shizofreno stvorilo više ličnosti od kojih je svaka sugerirala nešto drugo – nikad ne bih uvrstio Lordana Zafranovića ili Purišu Đorđevića. Ipak, u kontekstu jugoslavenskog filma oni su bitni. Ambivalentan sam i prema Veljku Bulajiću, iako mi se sviđa ‘Uzavreli grad’. Puno redatelja nema ozbiljnu stvaralačku konstantu, pa i oni koje sam stavio u panteon poput Aleksandra Petrovića i Golika. Napravili su po dva sjajna filma, a ostalo jako oscilira.

Po čemu je bila specifična jugoslavenska kinematografija u odnosu na zemlje Varšavskog pakta? Koliko je bila umjetnička sloboda stvaranja u Titovoj Jugoslaviji? Jesu li filmovi iz razdoblja SFRJ korespondirali sa suvremenim filmskim trendovima?

U vrijeme liberalizma – koje se poklapa s procvatom autorskog filma – Jugoslavija je imala najslobodniju kinematografiju u Istočnom bloku, možda i zato što je stvoren kompliciran sustav za filmsku produkciju koji politika više nije mogla kontrolirati. Makavejev i Živojin Pavlović imali su ozbiljne zagovornike u Zapadnoj Europi, a prvi i u Americi. Tada još nepoznati filmski kritičar francuskog Positifa Bertrand Tavernier cijenio je Matjaža Klopčiča, a ‘Rondo’ je igrao u Londonu i New Yorku. U tom je razdoblju srpski crni val bio na fronti svjetskog modernizma. No ne treba pretjerivati. Krajem pedesetih, kada su Poljaci imali svoj vrlo artikulirani crni val, naši su filmovi tek sricali abecedu slobodnog izričaja. Mađari su pak sedamdesetih, kada su u nas počele olovne godine, imali vrlo žestok politički film.

Poznato je da su neki filmovi završavali u bunkeru, kako se to tada govorilo. Kako je dolazilo do toga, što je uvjetovalo takvu vrstu cenzure? Koji je najbolji bunkerirani film?

Bila je to zapravo autocenzura, u nas je samo omnibus ‘Grad’ iz 1963. službeno zabranjen. Filmove se ili ne bi uopće davalo u distribuciju ili ih je pak distributer držao podalje od javnosti. Krivac je uglavnom bila politička subverzivnost pojedinih naslova, smatralo se – bolje da ih previše ne izlažemo da ne bude nevolja. Zato se uobičajila praksa da filmovi igraju u Berlinu i Veneciji, ali ne i u Zagrebu ili Beogradu. Od tih ‘zabranjenih’ filmova najbolja je ‘Zaseda’ Živojina Pavlovića, dok je ‘W. R.: Misterije organizma’ Dušana Makavejeva zahvaljujući njemačkom koproducentu obilazio svijet, a zaobilazio Jugoslaviju. Je li to zabrana? Samo uvjetno.

Kako gledate na populističke komedije iz socijalističkog razdoblja, primjerice serijal ‘Lude godine’ koji je prerastao u’Žikinu dinastiju’ ili pak na filmove Lepe Brene ‘Hajde da se volimo’?

Neke sam trpio, neke ne. ‘Lude godine’ i nastavak ‘Došlo doba da se ljubav proba’ bili su okej, ali sve što je došlo poslije u tom serijalu – s časnom iznimkom ‘Žikine dinastije’ – nije se dalo gledati. Prvu ‘Tesnu kožu’ sam podnio jer je to bio socijalni crnjak, a ostatak serijala ne. ‘Hajde da se volimo’? To bih morao ponovno staviti u DVD player, ali mi se ne da.

Jesu li filmovi u Jugoslaviji bili financijski isplativi? Koji su najveći komercijalni hitovi YU kinematografije?

Financijski isplativi bili su samo filmovi koji ste upravo spomenuli, financirali su ih prikazivači i tu je bilo dosta novca za producente i filmsku ekipu. Svi drugi hitovi snimljeni su uz državnu potporu, pa ne možemo govoriti o pravoj komercijalnosti. ‘Tko pjeva zlo ne misli’? Producent i distributer Croatia film jako je dobro prošao od prihoda u kinima, ali film nikad ne bi bio snimljen da nije bilo dotacije hrvatskog filmskog fonda.

U zadnjem dijelu knjige argumentirate da nakon raspada Jugoslavije nisu nastale male i jadne nacionalne kinematografije, nego da se na ovim prostorima i dalje snimaju odlični filmovi. Koji od filmova nastalih nakon 1990. smatrate ekvivalentnima u kvaliteti najboljim filmovima jugoslavenskog razdoblja?

Srpski film devedesetih – dok je još Slobodan Milošević bio na vlasti – mi je imponirao, osobito ostvarenja Srđana Dragojevića, Bobana Skerlića i Gorčina Stojanovića, no kada je došla 'sloboda', kao da više nisu znali što bi. ‘Prije kiše’ Milča Mančevskog je najbolji makedonski film u povijesti te kinematografije (Bauerove ‘Tri Ane’, koji su producirali Makedonci, u nju ionako ne spadaju). Pa i Slovenci su, čini mi se - izuzmemo li filmove stranaca Čápa i Živojina Pavlovića - imali bolju kinematografiju nakon raspada Jugoslavije negoli prije. Bosancima je zalet bio jako dobar – Tanovićeva ‘Ničija zemlja’ ipak je dobila Oscar, a ‘Grbavica’ i ‘Na putu’ Jasmile Žbanić u kategoriji su ozbiljnog europskog filma, što nije mala stvar. No u BiH se država jako slabo brine za tu kinematografiju. Novi hrvatski film je solidan, bolji od mnogočega što se snimalo za Jugoslavije, ali vrhunci koje su postavili Bauer, Belan, Golik, Babaja, Berković, Nikola Tanhofer, Vatroslav Mimica i Krsto Papić nisu dosegnuti.