Život je kronična bolest koja na kraju uvijek rezultira smrću – glasi davni aforizam čiju istinitost je teško osporiti. Na tom tragu je i kratki tekst čuvene Marguerite Duras 'Bolest smrti', koji je u suradnji s mladim glumcima Milicom Manojlović i Romanom Nikolićem u polukružnoj dvorani Teatra &TD postavio Saša Božić. Naslov je ostao isti, radnja djelomično također, iako je oplemenjena i samostalnim intervencijama ne samo redatelja, nego i izvođača samih.
Da je Marguerite Duras kultna autorica na čiji se lik i djelo, što je poprilično neodvojivo, lako nalijepiti, pokazali su već mnogi domaći kazalištarci eksperimentalnijeg nagnuća.
Njezin književni i filmski opus, i pripadajući rukopis, ima poetiku koja zadovoljava mnoge apetite, od romantičara kojima nimalo ne smeta i malo žešća konkretnost ljubavnog žara do zaljubljenika u istraživanje tekstualnih aspekata tjelesnosti, dakle načina kako se nešto vlažno, toplo i nestalno poput žudnje upisuje u 'hladni' rad relativno crnih slova na relativno bijelom papiru. Autentičnost autoričinog glasa, čak i kad nije autobiografska, daje neprijeporni kredibilitet čak i lošijim pasažima, pa je otkrivanje njezinog djela uvijek i scenski zanimljivo, pogotovo kad ga se prihvate ljudi koji znaju kako emocija prenosi u tijelo, a ne samo u riječ.
Saša Božić upravo je takva vrsta redatelja. Gotovo nikad zainteresiran za aktualnost ili izravno obraćanje kazališta određenom zbiljskom problemu, bez želje da sa scene ili na njoj govori o konkretnostima izvan kazališta, Božić je istraživač manjih formi koji je čak i klasiku poput 'Glorije' Ranka Marinkovića u stanju namjerno dati najprije kazališni okvir i glas, a tek onda dopustiti svim konotacijama da se razviju naizgled usput. Takav je u nešto većim projektima, dok se u manjima, među koje ulazi i 'Bolest smrti', vraća godinama koje je proveo u prostorima Teatra &TD radeći na vlastitim autorskim projektima i kao dramaturg na tuđima.
Milici Manojlović i Romanu Nikoliću, izvođačima koji su još i formalno u fazi 'naukovanja' s obzirom da su studenti, takav pristup može samo koristiti. Uz susret s tekstom koji formalno nudi tek razmjenu kratkih replika, dok se u ostatku svodi na poetične, ali i poprilično reducirane opise, trebali su pronaći jezik u tijelu koji će otvoriti mogućnost komunikacije i preko teksta. Kako nije riječ o vježbi, nego o predstavi koja treba i želi publiku, redatelj im je postavio i interaktivnu zamku u vidu para gledatelja koji su s njima na pozornici i s kojima, i oko kojih, moraju igrati. Taj relativno jednostavni domišljaj postavlja i tekst i izvedbu u potpuno drukčiji kontekst međusobnog višestrukog reflektiranja.
Izvođači igraju par kompliciranih neimenovanih ljubavnika u zamršenom emocionalnom i financijskom odnosu, s obzirom da je riječ o svojevrsnoj transakciji između dvoje ljudi koji svaki na svoj način umiru. Međutim, granice njihovih uloga nisu čvrsto postavljene, jer istodobno i jesu unutra, tj. u liku, i na njega gledaju izvana.
Taj izvanjski pogled nude paru gledatelja koji s njima dijeli središnji prostor u polukružnoj dvorani Teatra &TD izgrađene arene. Kompleksan odnos ljubavnika koji su istodobno odijeljeni i spojeni, jer samoću nadoknađuju fizičkim kontaktom, a prazninu i slutnju smrti intenziviranjem artificijelnih osjećaja, nadograđuje se zrcaljenjem njihovih žudnji i teksta na taj pasivni par promatrača, voajera pod prisilom, kao da se oboje obraćaju zrcalu, pred kojim Ona iskušava svoju ženstvenost, a On svoju neosjetljivost.
Situacija, međutim, nije neugodna, ni izabranom paru ni ostalim gledateljima, onima izvan posvećenog kruga definiranog trajno lelujavim snopovima svjetla koji, uz zvuk valova, definiraju još jednu konstantu opusa Marguerite Duras – trajnu blizinu mora. Nije neugodna ne zbog sputanog pukog voajerizma, nego zbog neodlučnosti i nemogućnosti karaktera da se izvuku iz svojih zapletenosti, koju podnošljivom čini tek zaigranost Milice Manojlović i Romana Nikolića.
Njihova vjera da 'čine pravu stvar' dok još uvijek stegnuto prolaze kompliciranim duetima mržnje i samomržnje, donosi i novu kvalitetu samom tekstu, a to je – mladost. Nju nije lako poništiti tekstom, niti obuzdati izvedbom jer tijelom, a pogotovo glasom Milica Manojlović prelazi svaki koncept, dok Romano Nikolić, naizgled vehementniji u paru, instinktivno i tek na trenutke uspješno traži izraz u režiji koja zahtijeva izlazak iz norme.
'Bolest smrti' nije velik uspjeh, nalik 'Gloriji', ali nije ni morao to biti kao dio programa Kulture promjene SC-a. Dobra strana ove male predstave njezina je vrijednost iznimno promišljenog koncepta, kategorije koju u sklopu hrvatskoga glumišta nije lako pronaći.
