Povratak u Zagreb će obilježiti sve najvažnije pjesme iz repertoara slavnog benda, uključujući singlove poput 'Hedonism', 'Weak', 'I Can Dream', 'Twisted', 'Charlie Big Potato', 'Secretly', 'Because Of You', 'Brazen (Weep)', 'Charity', 'Tear The Place Up', 'Secretly'... kao i najnoviji punk-rock eksplozivni singl 'Piggy'.

Uoči novog zagrebačkog koncerta porazgovarali smo s bendom, a na pitanja nam je odgovarao Mark Richardson, bubnjar.

Vaš zagrebački koncert bio je zakazan za veljaču, no odgođen je za svibanj, zbog pandemije. Mislite li da je situacija s pandemijom konačno došla do kraja i koliko je ona utjecala na vaš rad, odnose unutar benda, stvaranje glazbe i život općenito?

Mark: Ne mislim da pandemiji nije došao kraj. Mislim da ćemo s koronavirusom morati naučiti živjeti, kao s gripom. Imali smo tijekom pandemije i neke nastupe. Bilo je okej na onim mjestima gdje su ograničenja bila niska, ali na nekim mjestima naši fanovi su morali nositi maske, što je za nas na pozornici bilo vrlo čudno. Trebali smo se naviknuti i na neke nove stvari. Recimo, prije ove pandemije nismo shvaćali koliko se oslanjamo na lica kada čitamo ljude. Sada znamo da i ostatak tijela može pričati neku priču. Dok smo bili na turnejama, bend je uspijevao čitavo vrijeme biti "u balonu", zbog čega se nitko do sada nije zarazio tim zastrašujućim virusom. Izgleda da mjere predostrožnosti djeluju.

Nedavno ste, nakon dvije godine pauze, objavili novi singl Piggy. Piggy je jedna od vaših najagresivnijih pjesama, očito inspirirana problemima s kojima se svijet suočava posljednjih nekoliko godina. Objasnite nam što zapravo stoji iza pjesme.

Mark: Piggy govori o svim pohlepnim vođama koji govore jedno, a rade drugo. Samo uzimaju i otimaju, a ništa ne vraćaju. Oni su problem koji svijet mora riješiti kako bi se izliječio. Umjesto da uče iz povijesti, vođe sve zanemaruju i odlučni su u tome da nastave sve uništavati. Naravno, sve to rade u ime profita.

Svijet je trenutno potresen ratom u Ukrajini, bolje je reći ruskom agresijom na tu zemlju. Nadahnjuje li vas takva nesretna situacija da stvarate glazbu i mislite li da glazba, uopće, ima moć prenošenja političkih poruka?

Mark: Rat u Ukrajini naveo nas je da svoju pjesmu ‘This Means War’ posvetimo SVIM izbjeglicama iz SVIH ratova. Inicijativa vlade Ujedinjenog Kraljevstva da pomogne smještajem ukrajinskim izbjeglicama bila bi plemenit cilj da je uvedena za SVE izbjeglice iz SVIH ratova, poput onih u Siriji i Afganistanu.

Vaš bend se raspao 2001., da bi se ponovno okupio 2009. godine. Što su godine razdvojenosti donijele vama, ali i vašoj glazbi?

Mark: Okupili smo se 2009. kako bismo stvorili album Best Of... (Smashes and Trashes), i stvarajući smo shvatili da smo najbolja verzija sebe upravo kada smo zajedno, i da tada stvaramo najbolju glazbu. U međuvremenu, svi smo naučili i neke nove vještine, koje su bile korisne za bend kad smo se ponovno okupili, tako da sav taj rad nije bio izgubljeno vrijeme.

Možete li izdvojiti svoj omiljeni koncert iz svoje dugogodišnje karijere?

Mark: Bilo ih je mnogo. Bili smo headlineri na Glastonburyju, to je bilo sjajno i neočekivano. Naš album 'Post...' nije tako dobro prošao u Velikoj Britaniji pa je taj nastup za sve bio pomalo šokantan. Ali, mi nismo bili zabrinuti. Naša snaga je uvijek bila upravo izvođenje uživo. Uvijek kažem da bismo mogli svirati i pred prostorijom punom hejtera, i opet se dopasti mnogima od njih. Priznali to ljudi ili ne, mi razvaljujemo svirke uživo, zbog čega smo čak bili i kažnjavani u prošlosti. Naime, postoje bendovi koji ne žele da sviramo prije njih. Jednom smo čak bili i premješteni iz dana u dan na jednom festivalu, jer određeni bend nije želio svirati uz nas, što bi ih prikazalo kao prosječne. Što se tiče omiljenih nastupa na ovoj turneji, to su bili baš svi, jer progresivno postaje sve luđe kako turneja ide dalje.

Već ste nastupali u Zagrebu. Jeste li imali priliku upoznati grad, zemlju, naše ljude? Kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj?

Mark: Ne, nikada nismo u jednom gradu dovoljno dugo da ga stvarno i upoznamo. Obično imamo vremena tek prošetati, otići u muzej ili sjesti na brzinu u neki kafić.

Tko su vam bili glazbeni uzori u ranim danima stvaranja glazbe?

Mark: Za mene su to bili bendovi: Zeppelin, Sabbath, Blondie, The Clash, Bob Marley Abba, The Specials, X- Ray Spec, Pistols, Thin Lizzy i Public Enemy.

Dugo ste na sceni. Tko su bili vaši obožavatelji devedesetih, a tko su oni danas? Sluša li vas i mlađa, TikTok generacija? Viđate li ih na koncertima?

Mark: Postoji ogroman raspon godina među našom publikom. Još uvijek nas slušaju fanovi iz 90-ih, a sada i njihova djeca.

Koje je vaše mišljenje o današnjoj mainstream glazbi i dominantnim trendovima?

Mark: Nije me baš briga za dominantne trendove, jer moda dolazi i odlazi. Ako se, kao umjetnik, vi zaletite u nešto jer je trendi, postoji šansa da - kada vi budete primijećeni - nešto drugo postane trend. Moda će se preokrenuti, a vi ćete ostati staromodni. Individualnost je, s druge strane, bezvremenska upravo zato što nije obilježena trendom u kojemu je rođena. Skunk Anansie putuje s glazbenom industrijom posljednja tri desetljeća, no uvijek smo bili odvojeni od trendova i apsolutno uvjereni da želimo ostati vjerni sebi.

Što publika može očekivati ​​na zagrebačkom koncertu u svibnju?

Mark: Nevjerojatan live bend koji svira stare klasike i nove stvari, s istom onom energijom i gorljivosti koje smo oduvijek imali, no s nešto više staloženosti, više uzvišenosti, ali i više odlučnosti nego ikada... I da, pripremili smo potpuno novi lightshow.