Raskošno opremljeno djelo obiluje grafičkim prilozima među kojima se krije pravo blago, poput Tolkienovih vlastitih skica i ilustracija koje najbolje dočaravaju kako je pisac zamišljao svoj svijet u koji su poslije kročili milijuni oduševljenih čitatelja.

Ova znalački napisana monografija, objavljena u izdanju Lumena i u hrvatskom prijevodu Marka Marasa, zasigurno će se naći na polici svakog obožavatelja Tolkienova djela - zajedno s Gospodarom prstenova, Hobitom i Silmarillionom - a mi smo porazgovarali s prevoditeljem Markom Marasom kako bismo doznali više o samom djelu Johna Gartha, ali i o njegovoj odluci da u svojim ranijim prijevodima Hobita, Gospodara prstenova i Silmarilliona uvede hrvatske prijevode Tolkienovih likova i mjesta, zbog čega je dio domaćih fanova bio ogorčen.

Zašto mislite da je knjiga Johna Gartha 'Svjetovi J.R.R Tolkiena' važna? Pitam, pogotovo s obzirom na zbrku koja je nastala po pitanju toga koja su mjesta zaista nadahnula autora za konstrukciju njegova Međuzemlja.

Ta je knjiga sjajan uvod za one koji ne znaju gotovo ništa o Tolkienovu životu i njegovim inspiracijama iz stvarnoga svijeta, a to je velika većina njegovih čitatelja, uključujući i mene. Mislim da će biti atraktivna i onima koji su već dublje ušli u to, jer ima mnogo fusnota i bilježaka s najnovijim otkrićima. Autor trezveno ocjenjuje stare teorije, kao što je ona o kletvi rimskog prstena.

Koji su bili najveći izazovi pri prevođenju tog djela? Je li vam bilo lakše u nekom smislu, s obzirom na to da ste posljednjih godina preveli i nova Lumenova izdanja Tolkiena? Vi ste na tragu tolkinologa, je li to preuzetno reći? Jer to je, ukupno, bilo puno stranica za prevesti.

Kod Gartha je bilo najvažnije paziti da sve bude dosljedno i u skladu s ostalim prijevodima. Srećom, živimo u informatičko doba. Sve sam svoje prijevode Tolkiena strpao u jednu datoteku da odmah nađem što mi treba. Nipošto nisam tolkinolog, to su oni čitatelji koji mi ukazuju na pogreške ili kriva tumačenja u mojim prijevodima, i uvijek sam im zahvalan na tome.

Kad smo već kod tih novih Lumenovih prijevoda, možete li se osvrnuti na vaše uvođenje hrvatskog prijevoda Tolkienovih likova i mjesta, zbog čega je dio fanova bio ogorčen? Možete li za naše čitatelje pojasniti pozadinu takve vaše odluke?

Tolkien je isprva htio da se njegova imena uopće ne prevode. Kad je nakon prvih nekoliko prijevoda shvatio da to ne ide, napisao je naputak da se prevode sva imena koja na engleskom nešto znače. Sastavio je detaljne upute za više stotina imena. Moj je prethodnik bio veliki prevoditelj Crnković, koji se nije držao tih uputa, nego je imena prevodio stihijski, kako mu je došlo. Ja sam ih se držao. Kao, uostalom, i Nijemci, Francuzi i Španjolci. Čak ni Slovenci nemaju Bagginsa nego Bisagina. Iskreno, ne razumijem one ogorčene. Pa nije Crnkovićev prijevod nestao, nisam ga zamijenio. Ovako je čak bolje, može se birati. Nije to ni tako rijetka pojava. Recimo, ove godine preveo sam roman 'Persuasion' Jane Austen, koji je prije mene preveden dvaput. Sva tri prijevoda se razlikuju, i to znatno.

S druge strane, u intervjuima znate reći da prevoditelj mora biti nevidljiv. Složit ćete se da ovakva odluka imenovanja i nije baš na tom tragu nevidljivosti. Pa zanima me, kada prevoditelj zaista mora biti nevidljiv, suzdržan, a kada mora 'presjeći', odlučiti se za neke 'radikalne' poteze?

Jako bih volio da nemamo ovaj intervju i da nitko ne zna za mene, kao što nitko nije ni znao prije Tolkiena, iako sam do tada već preveo pedeset romana. Treba li biti Baggins ili Torbar? Pa u krajnjoj je liniji važnije i meni i čitateljima da prijevod glatko teče. No možda je dobra ta medijska halabuka, možda se ljudi lakše naviknu na nova imena, kao što je danas normalno reći 'uhljeb', a ta riječ prije dvadeset godina nije postojala.

Prevodite puno stručnih tekstova, koliko vam je to pomoglo pri prevođenju ovog Garthovog djela i gdje biste ga uopće svrstali?

To je publicistika, a ako ćemo konkretno, to je mješavina Tolkienove biografije i raznih zanimljivosti iz zemljopisa, povijesti i mitologije. Raznoliko i zabavno. Nipošto ga ne bih nazvao stručnim tekstom, jer kad prevodim arhitekturu, ekonomiju ili arheologiju, moram jako paziti na termine. To i više naplaćujem. Autori kao Garth prilika su za prevoditeljsko opuštanje.

Što ste iz djela zanimljivo saznali da biste istaknuli, dakle neko Garthovo otkriće ili tezu vezanu uz Tolkiena i njegov rad, a da ranije niste znali za to?

Engleski narod stoljećima vjeruje da u jednoj morskoj špilji u Yorkshireu živi Hob-hole Hob, kojem se nose bolesna djeca da ih izliječi. Tolkien je znao za to stvorenje, i pretpostavlja se da su odatle došli hobiti i njihove rupe, ali i Golum. Druga zanimljiva stvar tiče se jednog od najuzbudljivijih prizora u 'Gospodaru prstenova' – kad se hobiti skrivaju od Crnih jahača u šupljem hrastu. Garth je to povezao sa stvarnom zgodom iz engleskog građanskog rata, kad se kralj-bjegunac Karlo II. spasio tako što se cijeli dan skrivao u hrastu dok su Cromwellovi vojnici pročešljavali šumu.

Kao čovjek koji se bavi jezikom, kako ste doživjeli tu Tolkienovu opsesiju jezicima, i to jezicima koje ne poznaje, a koja ga je zahvatila u ranoj dobi, poslije dovela i do toga da proizvede vlastiti jezik za potrebe svoje proze?

Tolkien je izmislio vilinski jezik, ali meni je zanimljivije kad izvlači prastare engleske riječi i daje im nove uloge. U svakom jeziku krije se jedan stariji i tajanstveniji jezik, pa i u hrvatskom. Mene je Tolkien potaknuo da počnem čitati Skokov etimološki rječnik. To je čudesna knjiga. Ona vam pokazuje da mnoge hrvatske riječi čuvaju u sebi odnose iz jednog drugog svijeta, koji je postojao prije kršćanstva, prije morala, i koji još postoji ispod površine. Danas gledamo na jezik kao na nekakav alat, ali u njemu se kriju strahovite tajne.

A kako ste, pak, doživjeli Garthovu opsesiju Tolkienom? On je išao u stopu za Tolkienom, kako sam piše u uvodu, 'nastojao se uživjeti u njegove stvaralačke misli i osjećaje'. Tolkien je, kako znamo, imao pretrpan život i um. Kako je autor uspio ući u sve to?

Tuđi um je tajna, zato se obožavatelji grčevito hvataju za sve što je konkretno, doslovno. Recimo, mladi Tolkien je u rujnu 1914. napisao pjesmu 'Éarendel, Večernja Zvijezda', gdje se javlja prvi lik njegove mitologije. Večernja zvijezda je Venera, i zato je marljivi Garth izvukao astronomske karte i vremenske prognoze da otkrije gdje je točno Tolkien stajao u rujnu 1914. da bi na večernjem nebu vidio Veneru. Meni je to dirljivo i pomalo smiješno. Ali, naravno, nije Garth jedini. Tek kad čitate njegove fusnote, otkrivaju vam se tisuće obožavatelja koje su potrošile milijune sati da analiziraju svaki Tolkienov dan. Valjda je jedino još Shakespeare toliko seciran.

Od svih mjesta koja su nadahnula Međuzemlje, a o kojima piše Garth, izdvojite tri na kojima biste se i sami voljeli zateći i provesti neko vrijeme.

Dolina Lauterbrunnen u švicarskim Alpama, koja je bila predložak za vilinski Razdol. Kameniti poluotok Lizard na Cornwallu, koji je nadahnuo plovidbe do bajkovitog Numenora. A kad bi me zamorili ti divlji krajolici, opustio bih se na nekom od engleskih brežuljaka s prastarim uspravnim kamenjem, koje je obitelj Tolkien voljela posjećivati.

Jednom ste rekli da je prevođenje 'kopanje kanala'. Kako biste to kopanje opisali na ovom aktualnom primjeru? Što je trebalo raskopati za dobar prijevod Garthovog djela?

Zapravo, kanali su romani. Publicistika je običan jarak. S njom je mnogo lakše, jer autor uvijek misli točno ono što kaže, nema metafora ni drugih spisateljskih trikova. Dapače, ne bih se čudio da za kojih deset-dvadeset godina Google Translate toliko uznapreduje da bude u stanju solidno prevesti jednog Gartha. Da cijeli život prevodim takve knjige, sve bi bilo opuštenije, ali i dosadnije. Trebaju mi izazovi.

Kako izgleda vaš prijevodni proces? Jeste li Gartha pročitali unaprijed, pa krenuli prevoditi, ili krećete u 'nepoznato' i prevodite rečenicu po rečenicu?

Nisam čitao unaprijed, htio sam da me iznenadi. Čak nisam prevodio rečenicu po rečenicu, nego od zareza do zareza. Dapače, sjećam se da sam jedan šund-roman preveo unatrag, od kraja prema početku, jer mi je jedino tako bio zanimljiv. S Tolkienom je bilo sasvim drukčije. Kod nekih zahtjevnijih odlomaka, znao sam se vraćati i ispravljati po pet-šest puta dok nisam dobio točno onaj dojam koji sam osjetio čitajući engleski original.

Što, prema vašem mišljenju, dijeli lošeg prevoditelja od dobrog?

Prvenstveno to što u dobrom prijevodu ništa ne škripi, čitanje nigdje ne zapinje. Ali postoji još nešto. Dobar prevoditelj ostaje vjeran autoru čak i kad zna da čitatelj to ne vidi. To je prevoditeljska savjest. Loš prevoditelj će reći 'ma, i ovo je dovoljno dobro'. 'Dovoljno dobro' bi na engleskom bilo 'good enough'. U Tolkienu sam imao prezime Goodenough, i preveo sam ga Osrednjak. To je moje mišljenje o njima.