Jugoslavija! Ah, ta Jugoslavija! Najbolja stvar koja se dogodila 'narodima i narodnostima' ili 'tamnica naroda'... Iako ne postoji više od dvadeset godina, Jugoslavija je i dalje tema velikih prijepora na području koje je nekad pokrivala, od Vardara pa do Triglava, te se o njoj pišu knjige i novinski komentari, protiv nje se prosvjeduje ili inspirira velike retrospektivne izložbe. Otkako je nema, Jugoslavija je možda i živahnija nego kada je postojala, mukotrpno se raspadajući, pa čak i mijenja službeni naziv – tako se naizmjenično govori o 'jugosferi', o 'regiji', o 'zapadnom Balkanu', pa malo i o 'jugoistočnoj Europi'.

Jedan od posljednjih Mohikanaca stare Jugoslavije, one iz 20. stoljeća pod Titovom vlašću (FNRJ, SFRJ...), svakako je i Predrag Matvejević, rođen 1932. u Mostaru, koji se nikad nije odrekao svoje zanesenosti jugoslavenskom idejom, za razliku od mnogih velikih partijaca koji su početkom devedesetih pretrčali u nacionaliste.

Matvejević je oduvijek bio uvjereni ljevičar dok je u javnom djelovanju nastupao kao klasični angažirani intelektualac po modelu Jean-Paula Sartrea, dakle spreman pisati otvorena pisma, potpisivati peticije, polemizirati u medijima, nastupati na kulturnim tribinama... U svojem se angažmanu Matvejević tako našao i na pozicijama zaštitnika Franje Tuđmana i Vojislava Šešelja kada ih je progonio komunistički režim, pisao je još živom Titu da treba otići s vlasti, družio se s Krležom i sudjelovao u radu Praxisa, dakle iza njega je doista uzbudljiv intelektualni život kojemu je Jugoslavija uvijek bila i vanjska i unutarnja referentna točka.

Objašnjava to vjerojatno Matvejevićevu naglašenu emotivnost u 'Granicama i sudbinama', knjizi čije su stranice natopljene žalom za svime onime što je nepovratno uništeno u ratovima devedesetih, između ostaloga i Jugoslavija kao država. Matvejević opisuje svoja putovanja u Hrvatsku, BiH, Makedoniju itd. te razlike u atmosferi i sudbinama ljudi, od kojih su neki jedva izbjegli smrt, a neki posve uništeni ratom. Tu su i susreti s drugim poznatim intelektualcima i političarima, od makedonskog predsjednika Kire Gligorova do sarajevskog Kruga 99. U političkom je smislu Matvejević na kursu političke korektnosti osude nacionalizma, ali rijetko kada propituje službene liberalne i ljevičarske narative o raspadu Jugoslavije, a koji se iz današnje perspektive čine jednako upitnima kao i oni nacionalistički.

'Granice i sudbine' sastavljene su od mnogih već objavljenih Matvejevićevih tekstova,  donekle nadopunjenih, a tematski ih povezuje prostor bivše Jugoslavije i ideja jugoslavenstva, za autora plemenita i emancipatorska, naročito za male narode regije. No teško da se nekadašnje poimanje Jugoslavije, stvoreno dok je ona i fizički postojala, može preslikati u današnje stanje, tako da 'Granice i sudbine' prvenstveno funkcioniraju kao historijski dokument, u dijelovima lament nad, a u dijelovima autopsija Jugoslavije, ali ne nude nikakav nov put i transformaciju jugoslavenstva za 21. stoljeće.

Ono čega još više nedostaje u 'Granicama i sudbina' jest analitičnost, pa se autor često iznenadi, osjeti ojađeno ili šokira nečime, puno puta pitajući uzaludno: 'Pa zar je zaista moralo biti tako?'

Utoliko je Matvejević paradigmatičan kao lijevi intelektualac, čiji ideal realnost odbacuje, a čemu se jedino suprotstavlja indignacija, kao rezultat poraza bez prave borbe. Riječ je o generaciji intelektualaca stasaloj u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata koji su izbjegli njezine najgore faze i svjedočili desetljećima napretka, da bi kasnije ili ostali dio te paradigme ili preuzeli nacionalističke zastave. 'Granice i sudbine' su generacijska knjiga, i to generacije koja je nastala u državi što više ne postoji.

U međuvremenu su stasale generacije koje Jugoslaviju nisu nikad doživjele i jedino među njima ideja jugoslavenstva može preživjeti. Matvejevićeve 'Granice i sudbine' su patosom ispunjeno polumemoarsko podsjećanje na to zašto Jugoslavija nije uspjela. Treba učiti na greškama drugih.