Riječka premijera 'Kasandre' u režiji, dramatizaciji i koreografiji Nade Kokotović, utemeljiteljice koreodrame i nekadašnje bliske suradnice Ljubiše Ristića, koja već više od 20 godina uspješno režira u Njemačkoj, nije bila samo kazališni, nego i društveni događaj.

Naime, ovom je predstavom riječki HNK Ivana pl. Zajca predstavio svoju novu članicu, novu prvakinju kazališta Miru Furlan, glumicu koja od 1991. nije igrala u nekom hrvatskom nacionalnom kazalištu, s iznimkom interpretacije Medeje 2002. na Brijunima s Ulyssesom. Zato je riječka premijera okupila i neke slobodnomisleće aktiviste i kulturnjake s riječke i hrvatske društvene scene, međutim ne u onoj mjeri u kojoj se to moglo očekivati.

Bez obzira radilo se o bojkotu Mire Furlan ili samog intendanta Olivera Frljića ili pak manjku vremena zbog obaveza ili naprosto zbog opće ravnodušnosti, koja se spominje u predstavi kao uvjet preživljavanja, može se reći da je stoga naglasak bio na kazalištu, a ne na političnosti događaja. Taj naglasak na kazališnom u svakom slučaju je velik pomak, kao što je sama predstava pomak u kazališnom smislu. No sigurno je da će upravo zbog tog pomaka izazvati u kuloarima brojne primjedbe i kritike.

Predstava je započela odličnim uvodom. Vladaju znakovita tišina i iščekivanje i gledatelji promatraju praznu scenu kojom dominira monumentalni tamnosivi zid (scenografija Manfreda Schneidera), postavljen po dijagonali i po potrebi se rotira, simbolizirajući najrazličitija ograničenja. Odjednom na scenu izlijeću glavna glumica Mira Furlan i plesačica, njezin alter ego. Uz fascinantne zvukove uvode gledatelje plesnom sekvencom u priču o zaboravljenoj antičkoj heroini Kasandri.

Predstava 'Kasandra' nastala je prema istoimenom romanu Christe Wolf, uz Hertu Müller jedne od zasigurno najpriznatijih spisateljica suvremene njemačke književnosti. Temelji se na klasičnoj antičkoj priči, a u središtu je proročica Kasandra, kći trojanskog kralja Prijama i Hekube, koja živi i umire u patrijarhalnom svijetu ratova i vojskovođa, u kojemu nije bilo mjesta za ženske autoritete. Osim što je predvidjela svoju vlastitu smrt i uzrok Trojanskog rata, predvidjela je i propast Troje, no njezina se obitelj, kao ni okolina, nije obazirala na njezina proročanstva. Osnovno pitanje romana je 'zašto sam proročki dar željela bezuvjetno?', koje Kasandra postavlja i na početku predstave, pokušavajući pronaći samu sebe i odgovoriti na pitanje o svom identitetu. I upravo to pitanje 'tko sam ja?', koje Kasandra izgovara pred smrt, postalo je polazište za sva njezina razmišljanja i propitkivanja o prošlosti i životu.

Nada Kokotović postavila je 'Kasandru' gotovo kao feminističku predstavu u kojoj Mira Furlan strasno, uvjerljivo, u maniri vrsne tragetkinje, interpretira lik Kasandre, žene 'iskorištavane od svih, zlostavljane i dva puta silovane', tako da se na trenutke čini kao da se sudbina nesretne proročice poklopila s osobnom sudbinom glumice.

Naime, Mira Furlan, bivša prvakinja zagrebačkog HNK, među prvima je iskusila uvredljiv politički i seksistički medijski linč. Povod hajci početkom 90-ih bio je njezin nastup na beogradskom BITEF-u 1991. u angažiranoj predstavi 'Pozorišne iluzije' Jugoslovenskog dramskog pozorišta u režiji Dejana Unkovskog. To se u dijelu hrvatske javnosti tada, kada se zahtijevalo jasno političko opredjeljenje, smatralo gotovo nacionalnom izdajom i antihrvatskim djelovanjem. Kako se denunciranje nastavilo, ona je emigrirala u Ameriku.

Njezina Kasandra je utjelovljenje snažne, jake žene, koja je o svemu promislila te svjesna okoline i situacije u kojoj se nalazi spremno odlazi u smrt. Mira Furlan na sceni izgleda odlično, mladoliko i vitalno, i njezina se karizma osjeća i onda kada shrvana osjećajima samo stoji i šuti. Općem dojmu pridonosi sjajna kostimografija Joanne Rybacke – svilenkasta, lepršava duga crvena haljina, crni kaput i gojzerice, koji zaokružuju čitanje Kasandre u suvremenom ključu.

Kasandrina unutrašnja borba i brojne emocionalne nijanse, od tuge do bola i osjećaja odbačenosti i osamljenosti, predstavljena je gotovo u formi monologa, a drugi likovi, poput njezine egzekutorice Klitemnestre, kralja Prijama, Eneje i ostalih, funkcioniraju kao briljantni kamenčići, koji su mali, ali jednako važni i zahtjevni za cjelovitost mozaika.

Kasandrin unutrašnji život reprezentirala je i plesačica Anca Zgurić, članica riječkog baletnog ansambla, koja u tim snažnim i dojmljivim koreografiranim sekvencama podcrtava one osjećaje koji se teško verbaliziraju te tako funkcionira kao plesni alter ego proročice.

Ulogu Pripovjedačice, odnosno Christe Wolf, tumačila je Olivera Baljak, Hekubu Tanja Smoje, Pentesileju Jelena Lopatić, Klitemnestru Marija Tadić, Apolona i Ahileja Nikola Nedić, Penteja Jasmin Mekić, Eneja Petar Cvirn, Eneja plesača Ali Tabbouch, Prijama Davor Jureško te Agamemnona Dražen Mikulić.

Međutim, predstava ne ostaje samo na temi potrage za vlastitim ženskim, pa čak i profesionalnim identitetom u surovom muškom, ratnom okruženju, nego postavlja aktualna pitanja o ratu i silovanjima u ratu, zatim o miru, životu i ljudskim pravima nakon rata, egzilu i zasnivanju novog života negdje drugdje, ljubavi i smrti te politici. Tako Kasandra postavlja neka od danas iznimno aktualnih pitanja, kao što su 'nije li ravnodušnost cijena preživljavanja?', 'koliko je gubitaka potrebno da bi se ratovi prestali opravdavati realnošću?', 'što je s mojim pravom, što je s mojim ženskim pravom, što je s ljudskim pravom?' te 'zbog čega živim još, ako ne da bih spoznala ovo što saznajemo samo pred smrt?'. Ta i slična pitanja, koja Mira Furlan izgovara sa strašću i iskrenošću tragične heroine, odzvanjaju na sceni i suptilno izazivaju kod gledatelja asocijacije na nedavnu hrvatsku prošlost i na današnju političku situaciju.

Zato možemo reći da je predstava 'Kasandra' zapravo priča o intimnoj potrazi žene za vlastitim identitetom u muškom antičkom svijetu. To je i priča o obračunavanju s utvarama iz prošlosti, pokušaj razumijevanja okoline koja ženama nije sklona i koja ne prihvaća i ne cijeni različitost, nego ju ubija i sankcionira, pogotovo onda kad se ta različitost kosi s političkim ili vjerskim uvjerenjem vlasti.

No 'Kasandra' je i slika suvremene društvene situacije. Naime, moguće su brojne paralele s našim vremenom, doduše možda odviše suptilno i poetično prikazane, dakle bez agresivnosti i banalnosti kakvu voli naše vrijeme u kojem sve treba biti direktno i bukvalno. Tako se arhaična bitka spolova može čitati u kontekstu djelovanja udruga poput U ime obitelji, borba za priznavanje proročkog dara kao borba današnjih žena za jednako vrednovanje i adekvatno plaćanje njihovog rada, dvostruko silovanje Kasandre kao fenomen ratnih silovanja što funkcioniraju kao ratno oružje dok se sukob Trojanaca i Ahejaca doista može iščitati na stotine načina, od našeg rata preko svih danas aktualnih ratova i sukoba pa do nekadašnjeg sukoba Zapada i Istoka. A pitanje o tome 'nije li ravnodušnost cijena preživljavanja?' više nego očito oslikava duh našeg vremena u kojem je neosjetljivost postala norma ponašanja i djelovanja.

Može se zaključiti da je 'Kasandra' vrlo zahtjevna, režijski dosljedna, vrlo scenična, vizualno atraktivna i moderna predstava, ispričana poetičnim jezikom, koja za razumijevanje traži predznanje o odnosima unutar antičkog svijeta, ali i kazališni alat za dešifriranje simbolike. To je vjerojatno bio jedan od razloga što je riječka publika ispratila predstavu s pljeskom u kojem se osjećala zadrška, kao da se očekivalo nešto drugo. No možda je razlog bio i u tome što je Kasandrina sudbina tragična, pa je pitanje tko još želi gledati tragedije u kazalištu u ovo tragično vrijeme.