Najveći misterij oko performansa 'Running On Empty' u Muzeju suvremene umjetnosti bio je gdje će se konkretno održati. Prvotno izabrana lokacija bio je krov MSU-a, no zbog moguće kiše događaj je premješten u prizemlje, a onda pak na prvi kat.

Bez obzira na tu malu lokacijsku neizvjesnost, okupio se respektabilan broj ljudi koji su došli vidjeti što su pripremili pjesnikinja Sibila Petlevski i njemački skladatelj David Gazarov. Performans je trajao četrdeset minuta te nije iznevjerio očekivanja onih zainteresiranih za pomalo pomaknute umjetničke prakse, iako je konceptualno bio, najbolje je reći, klasičan.

Treba još naglasiti da je 'Running On Empty' praizveden u Rijeci, dok je u Zagrebu prikazan kao dio čudnovatog festivala YES: ZGB, a u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca.

'Running On Empty' ima tri osnovna elementa: prvi je poezija Sibile Petlevski, drugi je Gazarovljeva eklektična glazba, a treći je vizualni - videopastiš koji je Petlevski opisala kao 'Youtube simfoniju'.

Najjači je prvi element, koji je uostalom inspirirao Gazarova da osjećaj čitanja poezije ove ekspresivne autorice pretoči u melodiju, ali i buku i bijes, ako je potrebno. Petlevski je započela recitiranjem svoje pjesme 'Na Duhove', ispunjene snažnim slikama i motivima, od kojih je najjači pjesnički moment opis masovne grobnice u kojoj forenzičari iskopavaju mrtve. To su 'arheolozi moderne smrti', recitirala je ekspresivno, ali razgovijetno, Sibila Petlevski, koja itekako zna zauzeti moćnu pjesničku pozu i zadržati interes publike.

Nakon tog recitala 'na suho' započela je i glazba, koju su na platnu pratili snimci svemirskih bespuća, nebeskih tijela i sazviježđa. Glazba je na početku bila odgovarajuće celestijalna, a sve zajedno se u tom trenutku činilo previše doslovnim. No nakon što se u audiovizualni napad Davida Gazarova opet uključio glas pjesnikinje, koja je recitirala iza pulta s mikrofonom, stvorena je atmosfera hipnotičke poetske liturgije. Tijekom pola sata kombiniranja poezije, glazbe i pokretne slike, ti elementi bi se znali spajati u jedan, ali i kakofonično suprotstavljati, a i nadopunjavati, što je rezultiralo dobrodošlom nepredvidljivošću.

Najslabija karika bio je videopastiš koji se kretao između subliminalno uznemiravajućeg, oštro duhovitog i politički banalnog. Primjerice, između slike Adolfa Hitlera i Georgea W. Busha našlo se maksimalno pet sekundi drugog materijala, a prvoloptaško povezivanje jednog od najvećih zločinaca u ljudskoj povijesti s jednim uobičajeno zločinačkim američkim predsjednikom nije ništa drugo nego klišej salonske ljevice, kojim se banaliziraju i pojednostavljuju obojica. S druge strane, dio videokompilacije s gigantskim okom bio je stvarno neugodan na najbolji mogući način, prizivajući nadrealni duh 'Andaluzijskog psa', naročito u slikama oka utopljenog u krv.

'Running On Empty' ima u sebi notu egzistencijalnog fatalizma koja publiku spremnu za uživljavanje može itekako obuzeti. Petlevski je ipak zvijezda tog programa, jer bez njenog nastupa, garda i glasa ostatak ne bi bio toliko zanimljiv. 'Running On Empty' u svojim najboljim momentima zna odškrinuti vrata percepcije, što je više nego dovoljno da svi oni koji su u utorak potegli do Novog Zagreba budu zadovoljni doživljenim.