Za ono što je Michaela Coel učinila sa serijom 'Mogu te uništiti' potrebno je podosta hrabrosti, ali još više probitačnosti i talenta. Ova 32-godišnja Londončanka iza sebe već ima uspješnu seriju Chewing Gum, utemeljenu na jednako tako uspješnoj monodrami, pa joj je ugled izgrađen na tome vjerojatno pomogao, ali priča o tome kako je nastala serija 'Mogu te uništiti' svejedno zvuči nestvarno. Naime, kako sama tvrdi, velike njuške s BBC-ja odlučile su snimiti seriju po njezinoj ideji iako im na sastancima nije zapravo dala nikakav konkretan pitch, nego samo osnovnu ideju, a u daljnjoj komunikaciji e-poštom slala im je takozvane moodboardove - isječke iz ruskih filmova, slike iz reklama za parfeme, citate iz knjiga... 'Kada sad pogledam unatrag, vidim da sam im zapravo samo slala sličice', u jednom je intervjuu smijući se rekla Michaela. No očito je da je i ona sama imala dobru ideju i da su 'velike njuške' u njezinim pričama i sličicama vidjele nešto jer Coel je dobila slobodne ruke i serija 'Mogu te uništiti' snimljena pod njezinom potpunom kreativnom kontrolom.

I kakva je to samo serija! Bez pretjerivanja može se reći da je riječ o jednoj od najupečatljivijih i najboljih serija godine, revolucionarnoj u svojem pristupu - pogotovo za britansku i općenito, europsku TV produkciju (u američkoj smo na tom tragu već imali Lenu Dunham i Issu Rae, iako je Coel čak snažnija u svojem izričaju i totalnom autorstvu). Priča o mladoj londonskoj spisateljici koju na uzlaznoj putanji uspjeha netko drogira i siluje tijekom tulumarenja po londonskim barovima, o njezinu suočavanju s onim što joj se dogodilo, o njezinu životu, prijateljima, ljubavima, kreativnom procesu samo naizgled vrluda po raznim aspektima svega nabrojanog. Ono što u cijelom tom putovanju - jer priča o Arabelli (glavnoj junakinji) doista je putovanje - i fizičko i emotivno i mentalno - najviše ostaje kao dojam jest to da je priča ispričana onako kako svi živimo svoje živote. Malo u sadašnjosti, malo u prošlosti, malo suočavajući se sa stvarnošću, malo bježeći od nje, malo sami, malo okruženi prijateljima, malo hrabri, malo nesigurni, malo pravični i borbeni, malo krivi i s pogrešnim potezima...

Od trenutka kada upoznajemo Arabellu Essiedu odmah je jasno da priča neće biti ni jednoznačna ni pravocrtna. Upravo se vratila s putovanja u Italiju, kamo je otišla navodno radi istraživanja za knjigu, a zapravo zato da bi se vidjela sa svojim dečkom Biagijom i njezini je književni agenti pritišću da preda prvu verziju rukopisa nove knjige. Arabella je supercool - živi partijanerski i umjetnički san svakog kreativnog londonskog milenijalca, okružena je prijateljima koji je obožavaju, a nepoznati je obožavatelji zaustavljaju na ulici, citirajući joj dijelove iz njezine prve knjige, 'Dnevnik ljutite milenijalke', nastale iz njezinih tweetova. Arabella je i zanimljiva, otkačena i pametna, ali odmah na početku portretirana je i s krivnjom - nije baš naročito odgovorna. Agentima obećaje da će rukopis - koji nije još ni blizu završetku - dovršiti u sljedeća 24 sata. No nakon par sati sjedenja za laptopom u uredu koji su joj agenti velikodušno prepustili, Arabella shvaća da se ne može koncentrirati pa se odlučuje razonoditi, naziva prijatelja i odlučuje mu se 'samo na kratko' pridružiti u tulumarenju u londonskom baru 'Ego Death'.

Arabella odlazi u noć, vidimo je kako se ludo provodi s prijateljima i neznancima, alkohol teče u potocima, droga se šmrče na kile, pleše se, pjeva i svi su dobro raspoloženi. No u jednom trenutku vidimo da je netko Arabelli u piće ubacio nešto šumeće. Arabella to ne primjećuje, ispija piće i uskoro se jedva drži na nogama. Sljedeća scena koju vidimo jest kako Arabella dolazi k sebi u zoru, sjedeći za laptopom u istom uredu iz kojeg je otišla u provod. Frenetično tipka, koliko-toliko dovršava prvu verziju rukopisa, odrađuje sastanak s agentima, ali u glavu joj se stalno vraćaju slike protekle noći koje ne može nikako povezati. Najgora od tih slika jest ona u kojoj nad sobom vidi muškarčevo znojno lice koje se pomiče gore-dolje. Nakon nekoliko takvih flashbackova Arabella posumnja da ju je netko seksualno napastvovao. Odlazi na policiju, gdje pregledi i pretrage potvrđuju njezine sumnje...

Michaela Coel priču je o Arabelli utemeljila djelomično na vlastitom iskustvu - i sama je bila seksualno napadnuta, ali to nije jedino što je Coel povukla iz vlastitog iskustva na ekran. Iako je svojevrsna emotivno-detektivska priča o Arabellinu suočavanju s onim što joj se dogodilo, kao i priča o pronalaženju silovatelja središnji motiv serije, ona nipošto nije jedina priča, a još je manje jedini sloj priče. 'Mogu te uništiti' priča je o životu mladih Londončana iz (ne uvijek, ali pretežno) manjinskih skupina - crnaca, gayeva, žena - priča o njihovu stilu života, vrijednostima, prijateljstvima, privilegijama i diskriminacijama, o njihovu identitetu i o opasnostima koje na njih vrebaju.

Coel u toj priči ne izbjegava jasno definiranje 'žrtve i agresora', ali tu definiciju ne ostavlja jednoznačnom. Vrlo precizno i bolno zaranja i u svoje krivnje, iracionalna ponašanja (kao što je ono pri impulzivnom odlasku u Italiju i upadu u momkov stan) i agresivne naboje, ali i ostavlja prostor i za istraživanje napadačeve persone u jednoj od šokantnih varijanti raspleta u zadnjoj epizodi. Ne bježi ni od sveprisutne opasnosti od seksualnih napada, čiji počinitelji vrebaju na sve skupine - muškarce, žene, hetero i homoseksualce, ali istražuje i mutne granice između eksperimenata i nasilja, prelaska iz dobrovoljnog u nasilni odnos.

U tome joj, dakako, pomaže čitava plejada sjajnih likova, kao što su njezini najbolji prijatelji Terry (Weruche Opia) i Kwame (Paapa Essiedu), koji oboje imaju svoje verzije napada u anamnezi. Ono što je, međutim, još bolje jest to da se Coel ne zadržava samo na priči o seksualnom napadu, nego istražuje sve dimenzije svijeta koji nastanjuju njezini likovi - od vrlo šarolikog i višeznačnog karaktera njihovih prijateljstava, veza, pa sve do ekonomskih, klasnih i zdravstvenih aspekata cijele priče. Dotiče se - i to vrlo jasno, ali i suptilno, bez propovijedanja - i specifične manjinske supkulture iz koje potječe, događaja iz prošlosti koji su je definirali i svojeg vlastitog viđenja intersekcionalnosti, koje izriče u jednoj od najpamtljivijih rečenica iz serije: 'Nikada se dosad nisam bavila time što sam žena. Bila sam prezauzeta time što sam bila siromašna crnkinja. No sada želim vidjeti kako mogu pridonijeti ženskom plemenu kojemu pripadam'.

I pridonosi mu, mnogo mu pridonosi. 'Mogu te uništiti' nije napisana ni prikazana isključivo iz ženske perspektive, ali je ženska perspektiva u njoj jaka i beskompromisna, od razlaganja položaja (crne) žene u društvu pa sve do intimnih detalja najnormalnijeg, neskrivenog, ali usputnog tretmana uložaka, tampona i menstrualnog krvarenja bez neke drame, gađenja ili užasavanja. Serija, iako uvelike upućuje na društveno neravnopravan položaj u kojem se nalaze žene, svoje ženske likove tretira ne samo ravnopravno, nego u mnogim slučajevima i mnogo snažnije, slojevitije i kompletnije od muških likova. No ne zanemaruje ni ove potonje.

Ono što, međutim, ovu seriju čini velikom, važnom i iznad svega umjetnički, estetski upečatljivom jest to da Coel, unatoč navodnom kaosu u početku kreativnog procesa i unatoč velikim vrludanjima po usputnim pričama, nelinearnom pripovijedanju i otvorenom kraju - u svakoj sekundi uspijeva zadržati fokus i prepoznatljivi autorski potpis, i ni u jednom trenutku ne gubi gledatelja ni njegovu emotivnu angažiranost. Takvo je što u ovakvoj vrsti serije rijetkost, ali kad se dogodi - onda je nezaboravno.