Za prvu ovosezonsku opernu premijeru u Splitu odabran je poznati naslov operne literature, 'Prodana nevjesta' Bedřicha Smetane. Opera spada u vrh žanra popularnih komičnih opera, a s vremenom je stekla i status češke nacionalne opere. Djelo, koje je praizvedbu doživjelo 1866. godine u Pragu, donosi priču o paru mladih seljaka Marženki i Janku koji se, usprkos brojnim teškoćama, a uz niz komičnih situacija i obrata, na kraju uspiju naći zajedno. Radnja je, dakle, posve klišeizirana, likovi su prilično statični i ne razvijaju se tijekom opere, no zato je ton vedrog optimizma i dirljive naivnosti operi osigurao stalno mjesto na svim svjetskim opernim pozornicama.

Splitska izvedba pripremljena je u koprodukciji sa Sjevernočeškim kazalištem Usti nad Labom čiji tim potpisuje režiju, kostime, scenu i koreografiju, dok operu u cijelosti izvodi splitski ansambl pod ravnanjem Ive Lipanovića

Režija Karle Štaubertove ne otkriva nikakve ozbiljnije manjkavosti, očit je duboki respekt prema Smetaninom djelu, no nedostaje joj uzbuđenja. Češki tim je, naime, bio izuzetno oprezan pri postavljanju svoje nacionalne opere. Može se slobodno reći, čak i suviše oprezan. Tako su brojni komični elementi i situacije, dakle sve ono što je uz glazbu donijelo operi golemu popularnost, ostali nažalost nedovoljno iskorišteni. Situacije koje su mogli riješiti uz pomoć gegova i fizičkog humora javljaju se tek mjestimice u završnom, trećem činu kada u selo stiže cirkuska skupina. Izvedba stoga često djeluje statično i u raskoraku s neposrednošću Smetaninog rukopisa, a nije joj pomogla ni dvodimenzionalna scenografija (Ladislav Štros) koja se tek minimalno adaptira mjestu radnje ni tradicionalistička koreografija (Vladimir Nečas) narodnih plesova.

Sasvim je jasno da idealizirana radnja 'Prodane nevjeste' danas djeluje posve stereotipno te je šteta što se u splitskoj predstavi premalo vodilo računa o aktualizaciji ili o zanimljivim scenskim rješenjima. No zato poletna Smetanina glazba, uz posebno dojmljivu uvertiru i plesove-polke, čini najbolji adut ove predstave.

Nažalost, opera se ne izvodi na originalnom češkom, već u adaptiranoj, hrvatskoj varijanti, što je tek dostatna zamjena. Među solističkom postavom Valentina Fijačko suvereno je svojim lirskim sopranom iznijela ulogu Marice pažljivim i efektnim nijansiranjem svog vokalnog izričaja. Istaknuli su se još i pouzdani Luciano Batinić u ulozi ženidbenog podvodača te Špiro Boban u ulozi dobronamjernog Vašeka čije je zamuckivanje vješto iskorišteno u operi kao karakterni element.

Brojne višeglasne i zborne dionice djeluju kao da trebaju još usklađivanja, dok je dirigent Ivo Lipanović pazio da glazba ni u jednom trenutku ne nadjača izvođače, a istovremeno se pobrinuo da upravo ona djeluje kao glavni pokretač predstave.

Ukratko, gledatelji se u ovoj izvedbi mogu prije svega nadati čuti sjajnu Smetaninu glazbu koja osvaja neposrednošću izraza, dok se režija, nažalost, premalo odmakla od anakrone idilične slike 19-stoljetnog sela.