Kada je u prošlom desetljeću sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević objavio intrigantan rad pod naslovom 'Rat kao najveći kulturni događaj', mnogima se naslovna teza činila uvredljivom. No dovoljno je obratiti pažnju na Drugi svjetski rat tj. njegovo naslijeđe kao i danas potentan generator popularne kulture, književnosti i filma. Drugi svjetski rat kao filmski događaj i dalje je vrlo aktualan, o čemu svjedoče i hitovi poput Tarantinovih 'Nemilosrdnih gadova' i prošlogodišnje tenkovske epopeje 'Fury'.

Među dvanaest izabranih naslova nažalost nije bilo mjesta za 'Dvanaest žigosanih' Roberta Aldricha, kao i za brojne druge filmove o Drugom svjetskom ratu koje vrijedi pogledati, ali riječ je o izboru koji pokriva najvažnije i najraznolikije aspekte rata u sedmoj umjetnosti.

Schindlerova lista (Schindler's List, 1993.)

Jedni će reći da Holokaust nije moguće prikazati na igranom filmu te preporučiti 'Shoah' Claudea Lanzmanna ili 'Noć i maglu' Alaina Resnaisa, a drugi će prednost dati Polanskovom 'Pijanistu'. No ipak nema važnijeg filma o Holokaustu od 'Schindlerove liste' Stevena Spielberga, majstoru holivudskog spektakla sa srcem koji je sav svoj režijski talent u priči o industrijalcu Oskaru Schindleru iskoristio da prikaže jedan od najgorih događaja u povijesti čovječanstva. Holokaust je najveća katastrofa unutar katastrofe Drugog svjetskog rata, a Spielbergov film pokazuje kako se usred potpunog raspada ljudskosti uslijed nacističke ideologije i dehumaniziranja Židova jedan čovjek, pa i na vlastito iznenađenje, kreće u suprotnom pravcu – pomoći, solidarnosti, rizika vlastitog života u ime života drugih. 'Schindlerova lista' Spielbergu je konačno donijela dugo željenog Oscara za režiju, to je i film za koji je Oscarom nagrađen i hrvatski producent Branko Lustig, no bez zasluženih su kipića ostali nominirani Liam Neeson i Ralph Fiennes, čiji je poremećeni nacist Amon Goeth jedno od najljudskijih čudovišta filmske povijesti.

Lacombe, Lucien (1974.)

Nakon poniženja koje je preživjela u Drugom svjetskom ratu Francuska se ohrabrivala konstrukcijom mita o velikom pokretu otpora protiv nacista. No realnost Petainove okupirane Francuske je bila značajno drugačija, tek s manjinom koja se povremeno suprotstavljala Nijemcima dok su mnogi bili spremni surađivati s okupatorom. 'Lacombe, Lucien' nemilosrdna je kritika kolaboracionizma, film u kojemu se prikazuje da je u korijenu podrške zločinu moralni idiotizam i emocionalna zakržljalost, za koje nema opravdanja. Scenarij za ovaj potresni film su zajedno napisali režiser Louis Malle i pisac Patrick Modiano, nedavni dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koji je i u svojim romanima često obrađivao francusko iskustvo Drugog svjetskog rata. 'Lacombe, Lucien' po premijeri 1976. izazvao je skandal u Francuskoj, jer se Malle prvi usudio prikazati svoje sunarodnjake kao pomagače nacista, a nacionalističkoj desnici još je više smetalo to što je film utemeljen na istinitoj priči.

Podmornica (Das Boot, 1981.)

U osnovi je svejedno hoćete li pogledati filmsku verziju 'Das Boota' od dva sata i dvadeset minuta ili ćete se prepustiti šestosatnoj mini seriji prema kojoj je film nastao, jer i jedno i drugo su remek-djela režisera i scenarista Wolfganga Petersena, inspirirani romanom Lothara G. Buchheima. Klaustrofobija podmorničkog ratovanja nikad prije ni kasnije nije bila bolje prikazana, čemu su velik doprinos dali i glavni glumci, Jürgen Prochnow kao cinični kapetan zvan Stari i Herbert Grönemayer kao naivni idealist poručnik Werner. Peterson je praćenjem avantura jedne njemačke podmornice u Drugom svjetskom ratu uspio izbjeći i prikazivanje najgorih nacističkih zločina, uljuljkujući tako gledatelje u lažni osjećaj sigurnosti za sudbinu likova s kojima se lako identificirati. Ali ono što 'Podmornicu' čini velikim filmom nije samo režiserska ekonomija, nego i moralističko-metafizički kraj koji sugerira to da je Petersen itekako svjestan toga da njegovi dečki nisu nevini. Dapače, oni su ljudi koji su slijedili naređenja.

Gluvi barut (1990.)

U bosanskom selu u planinama, skoro posve odsječenom od ostatka svijeta, na početku Drugog svjetskog rata vlada napetost između partizana i četnika. Uspostavljeno je napeto primirje koje neće dugo potrajati. Sarajevski režiser Bahrudin Bato Čengić svojim 'Gluvim barutom' 1990. posljednji je dobitnik jugoslavenske Zlatne arene u Puli s obzirom na to da je već sljedećeg ljeta u Hrvatskoj započeo rat te općeniti i krvavi raspad SFRJ. Čengićev 'Gluvi barut', snimljen prema ratnom romanu Branka Ćopića, filmsko je upozorenje da iz nacionalizma slijedi ubijanje, krik koji nitko nije bio spreman shvatiti ozbiljno, iako je riječ o najboljem i najkritičnijem partizanskom filmu koji je snimljen, možda i zbog toga posljednjem. S fantastičnom glumačkom ekipom koju su predvodili Mustafa nadarević, Branislav Lečić, Fabijan Šovagović, Boro Stjepanović i Mira Furlan, Čengić je 'Gluvim barutom' nadmašio i partizanske spektakle Veljka Bulajića, Vrdoljakove filmove po dnevnicima Ivana Šibla te crnovalne partizanske filmove poput 'Zasede' Živojina Pavlovića. U pitanju je filmski rekvijem jednoj državi i mitu bratstva i jedinstva koji je najavio da će se poravnavanje računa za zločine Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije nastaviti u devedesetima.

Tanka crvena linija (The Thin Red Line, 1998.)

Iako je 'Spašavanje vojnika Ryana' bilo daleko veći hit i pokupilo pet Oscara, nema sumnje da je te godine snimljen još bolji film o Drugom svjetskom ratu, a to je 'Tanka crvena linija' Terrencea Malicka. Enigmatični američki autor se nakon dvadeset godina pauza odlučio vratiti filmu te je kao povratnički projekt izabrao adaptaciju romana Jamesa Jonesa. Nakon višemjesečnog snimanja na tropskim otocima na kojem je sudjelovala ogromna glumačka ekipa ispunjena velikim imenima (Sean Penn, George Clooney, Mickey Rourke, John Cusak, Nick Nolte, Adrein Brody, Woody Harrelson, itd.), Malick se zatvorio u montažu i skoro godinu dana od doslovno stotina sati sirovog materijala stvorio najbolju meditaciju o ratu kao zločinu protiv prirode i čovječnosti. 'Tanka crvena linija' film je prepun ljepote i tragedije, ispunjen kombinacijom filozofske introspekcije i napete akcije. Duga scena napada uzbrdo na japanski bunker mala je škola filmske režije i promjena u ritmu i tonu kulminirajući s prizorima očaja kakvi se rijetko vide na filmu.

Velika crvena divizija (The Big Red One, 1980.)

Za hardboiled režisera Samuela Fullera 'film je ratna zona', kako je jednom slavno izjavio. No za razliku od mnogih drugih režisera-diktatora, Fuller je znao što govori jer je imao iskustvo iz prve ruke jer je proveo Drugi svjetski rat na prvim linijama fronte. Svoja iskustva pod stare je dane pretočio u dirljiv, brutalan i osvježavajuće lakonski film 'Velika crvena divizija' koji prati dogodovštine skupine vojnika predvođenim narednikom kojega glumi Lee Marvin. Od sjeverne Afrike, pa preko Italije i do Njemačke, Fullerova šačica jenkija ubija neprijatelje, opija se, sanja o seksu, završava u njemačkoj bolnici s njegovateljem koji ih želi seksualno zlostavljati itd. Fuller kroz niz vinjeta prikazuje ushite i padove ratovanja te na kraju i njegovu beskonačnu nehumanost, čega je vrhunac scena u kojoj se legendarni mačo Marvin slomi kada njegova jedinica oslobodi konclogor.

Pisma s Iwo Jime (Letters from Iwo Jima, 2006.)

'Uvijek čini ono što je ispravno zato što je ispravno', rečenica je iz jednog od pisama koje se čitaju tijekom potresne antiratne drame 'Pisma s Iwo Jime' Clinta Eastwooda, filma u kojemu se možda najameričkiji suvremeni režiser pozabavio ratnom perspektivom – protivnika. Eastwood je u obrani zloglasnog otoka Iwo Jima pronašao herojstvo kakvom je i inače bio sklon u svojim najpoznatijim ulogama – bez previše pompe ili hvalisanja, herojstvo koje se sastoji u obavljanju svoje dužnosti prema domovini. Takve kvalitete utjelovljuje general Kuriyabashi, kojega veličanstveno i stoički glumi Ken Watanabe, vojni vođa razapet između brige za svoje ljude i naređenja da se bori do posljednjeg daha. Stavljajući se u neprijateljske čizme, Eastwood nudi po nekima revizionističku sliku Drugog svjetskog rata na Pacifiku gurajući u prvi plan ljudskost Japanaca koji su prethodno desetljećima prikazivani isključivo kao karikature uvijek spremne na mučenje zarobljenika i kamikaze.

Rim otvoreni grad (Roma, citta aperta, 1945.)

Slom Mussolinijeve Italije, koji se dogodio već 1943. godine, označio je i slobodu za južni dio ove države, dok je na sjeveru uspostavljena marionetska država pod kontrolom Hitlera. Rim je pak pred savezničkim snagama ostavljen kao otvoreni grad, dakle napušten od fašističkih vojnika i u čudnovatom limbu, ali ipak pod kontrolom nacista. Talijanski režiser Robert Rossellini je takvu situaciju iskoristio da izađe na ulice i – počne snimati. Rezultat je 'Rim otvoreni grad', njegovo prvo remek-djelo i film koji je inaugurirao talijanski neoraelizam kao jedan od najvažnijih pokreta filmske povijesti. 'Rim otvoreni grad' nije film bez mane, s obzirom da je nekad kinematografski genijalan a odmah u trenutku nakon skoro pa amaterski, ali je neposrednost i autentičnost koju je uspio uhvatiti Rossellini – uz dramatičnu centralnu ulogu Anne Magnani kao trudne Rimljanke Pine – ostavila trajan utjecaj na sve socijalne filmove snimljene nakon.

Casablanca (1942.)

'Casablanca' ima sve – fantastične glumce (Humphrey Bogart, Ingrid Bergman, Claude Raines, Peter Lorre itd.) koji izgovaraju instantno pamtljive dijaloge ('Of all the gin joints, in all the towns, in all the world, she walks into mine.', 'Louie, I think this is the beginning of a beautiful friendship.', 'We'll always have Paris.' i brojne druge replike) u nizu izvrsno pogođenih scena koje vješto profiliraju pledaju likova i postavljaju zaplet, sve snimljeno preciznim okom holivudskog majstora Michaela Curtiza. Ali ako se zna da je produkcija filma bila skoro pa noćna mora, ponajviše zbog stalnog uplitanja producenata u scenarij koji se pisao do posljednjeg dana snimanje, onda je trijumf 'Casablance' još veći. Savršena holivudska ratna ljubavna melodrama u međuvremenu je ostarjela kao najbolje vino, i danas nudeći užitak svakom gledatelju koji nakon gledanja uklete ljubavne priče Ricka Blainea i Ilse Lund može s razlogom uzdahnuti da ih 'više ne prave kao što su nekoć'.

Idi i gledaj (Idi i smotri, 1985.)

O tome kako je rat pakao snimljeno je zaista puno filmova, ali među njima se sovjetsko remek-djelo 'Idi i gledaj' iz 1985. bez problema izdvaja kao najbolji. Film Elema Klimova, snimljen prema pričama Alekseja Adamoviča o Drugom svjetskom ratu na području Bjelorusije, gledatelja izlaže najstrašnijim prizorima ratovanja i ubijanja koja su zabilježena na filmu. Još je strašnije što se sve to doživljava kroz perspektivu 12-godišnjeg Florije, dječaka koji slučajno nađe pušku i pridruži se borbi protiv nacista, da bi na kraju rata bio starmalo i uništeno biće, ljuštura koja ne vidi smisao u životu. Klimov je u svojem filmu koristio razne filmske tehnike kombinirajući arhivske snimke s onima s lokacija, a u centru svega je nevjerojatna gluma naturščika Alekseja Kravčenka koji na platnu pokazuje kako iz njega nestaje svaka trunka nevinosti i nade.

Most na rijeci Kwai (The Bridge on the River Kwai, 1957.)

Zarobljeništvo je jedno od standardnih ratnih iskustava, a nigdje drugdje nije tako fascinantno obrađeno kao u klasiku Davida Leana 'Most na rijeci Kwai', snimljenom prema romanu Pierrea Bouillea. Lean je okupio odličnu glumačku ekipu (William Holden, Jack Hawkins, Alec Guinness i Sessue Hayakawa) u epskoj priči o japanskom logoru za većinom britanske zarobljenike koji su primorani graditi most za potrebe svojih tamničara. Guiness je dao sve od sebe u ulozi fanatičnog pukovnika Nicholsona kojega specifično shvaćanje vojničke časti tjera da se dokaže neprijatelju čime radi u korist Japanaca. Majstor visokokvalitetnog spektakla Lean, rođen u Croyodonu 1908., u 'Kwai' nemilosrdno kritizira britanski nacionalni identitet i tvrdoglavo obožavanje normi te kao antagonista Nicholsonu zapravo postavlja lik Williama Holdena, američkog oficira koji riskiranjem uspijeva pobjeći iz zarobljeništva. Sve kulminira tajnom misijom, sabotažom, bombama i dramatičnim umiranjem u jednoj od najboljih klimaksa u povijesti sedme umjetnosti.

Kanal (1956.)

Najgori horor Drugog svjetskog rata bila je pozicija svakog pokreta otpora nacistima s obzirom na to da je to značilo biti u ekstremnoj manjini u vojnoj diktaturi ogromne moći, a to iskustvo herojskog beznađa najbolje prikazuje poljsko remek-djelo Andrzeja Wajde 'Kanal'. Snimljen po scenariju Jerzija Stefana Stawinskog baziranom na sjećanjima svjedoka vremena i u oštroj crno-bijeloj tehnici, Wajdin film prikazuje posljednje dane ljudi koji su pokrenuli Varšavski ustanak 1944., jednu od najtragičnijih epizoda otpora Hitleru i nacizmu s obzirom na to da je završio u potpunom istrebljenju sudionika koje su počinili nacisti. Wajda u 'Kanalu' izvrsno prikazuje osjećaj klaustrofobije, povećavajućeg očaja, ali i snagu ljudskog duha da se suprotstavi zlu i da i u najgorem beznađu pronađe razlog za još jedan korak dalje. 'Kanal' je u Cannesu nagrađen Specijalnom nagradom žirija.