Zaradila je prvu savršenu desetku u gimnastici za svoju vježbu na dvovisinskim ručama na Ljetnim olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Semafor tehnički nije mogao prikazati takav rezultat. 14-godišnjakinja je ostvarila još 6 desetki na Igrama u Montrealu.

Kada je Nadia Comăneci u noći s 27. na 28. studenog 1989. u skupini od sedam prebjega prešla na mađarsku stranu granice, policija nije mogla ni sanjati da su ulovili 'sportašicu 20. stoljeća', prvu gimnastičarku koja je zaradila savršenu desetku za svoju vježbu, i to ni manje ni više nego na Olimpijskim igrama 1976. sa svega 14 godina! No let Nadije Comăneci do visina bio je sve samo ne zvjezdan. Od voluntarizma trenera koji su je zlostavljali i izgladnjivali, preko života pod 24-satnim nadzorom, do financijskog potkradanja i zabrana putovanja u inozemstvo, autor nam, koristeći više od 25 000 arhivskih dokumenata i tajnih snimaka, donosi priču o pravoj cijeni uspjeha i žrtvi koju je netko u stanju podnijeti za savršenu izvedbu.

Stejărel Olaru (rođen 1973.) rumunjski je povjesničar, pisac, istraživač i bivši predavač na Rumunjskoj nacionalnoj obavještajnoj akademiji. Bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost rumunjskog premijera (2006. – 2008.), državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova (2013. – 2014.) i glavni ravnatelj Instituta za istraživanje komunističkih zločina u Rumunjskoj (2005. – 2010.). Dosad je sam ili u suautorstvu objavio više knjiga o modernoj rumunjskoj povijesti i povijesti rumunjskih tajnih službi.

Iz knjige:

Gotovo 80 000 gledatelja u areni Memorial Coliseum, koji su je pozdravili, kao i milijuni obožavatelja diljem svijeta nisu znali da je gimnastičarka živjela skučenim životom uzdržavajući se od plaće od oko 150 dolara mjesečno; nisu znali da su brojni službenici i doušnici Securitatea pratili svaki njezin korak, u zemlji i inozemstvu, a u njezin privatni život zadirali grubo i bez ikakvih granica. Je li Nadia Comăneci bila privilegirana osoba komunističkog režima, kako je izjavio Iulian Vlad, šef Securitatea?

U neke informativne zaključke političke policije, napravljene nakon sportašičina bijega, provukao se pokoji odlomak koji je upućivao na to da je njezin život bio ugodan i udoban. Da je bila vlasnica vile sa sedam soba i gospodarskim zgradama u Ulici ružmarina br. 23, da posjeduje osobni automobil, Daciju 1300, te da nije imala poteškoća u svakodnevnoj nabavi hrane, kako je govorio general Aurel Rogojan, koji je želio naglasiti da gimnastičarka nije morala, kao svi drugi, stajati u dućanima u redu. (…) U stvarnosti njezina financijska situacija nije bila sjajna. Rate za popravak kuće svaki su joj mjesec odbijali od plaće i često je bila u situaciji da prodaje svoje stvari, a u vili u Ulici ružmarina zimi je spavala u kuhinji jer nije bilo grijanja za cijelu kuću. Kad je mogla, s prijateljima je bila velikodušna, a sa strancima skromna i ljubazna. Komunistički režim, koji je na gimnastičarki profitirao i financijski i politički, zauzvrat joj je ponudio kompliciran, ograničen život. I kada joj je nudio neke materijalne povlastice ili razna odličja, ona su bila zaslužena, ali nisu dorasla njezinu trudu i genijalnosti.

U komunizmu je život Nadije Comăneci morao izgledati poput linearnog crteža, obilježen konformizmom i predvidljivošću, ali je prije svega morao biti pod strogom kontrolom koja bi je prisilila na pokornost. Poput pritki dvovisinskih ruča, koje se na prvi pogled nikad ne dotiču, ali istovremeno i jedna drugu beskrajno prate, Securitate ju je pratio na tom putu sudbine, katkad u tajnosti katkad naočigled, kako bi je bez prekida nadzirao i na nju utjecao.