Da Hrvatska ima film u službenoj natjecateljskoj konkurenciji glavnog programa Cannesa, to je stvarno rijetkost. Prvi i zadnji takav slučaj dogodio se prije 15 godina, kada se natjecao kratkometražni film 'Ciao mama' Gorana Odvorčića. Ove nas godine senzacionalno kratkim igranim filmom 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' predstavlja renomirani dokumentarist Nebojša Slijepčević. Film će svjetsku premijeru imati sutra i Slijepčević se nalazi na Francuskoj rivijeri, a u skladu s tim nije bilo lako doći do njega. Međutim uspio je naći nekoliko trenutaka da s nama podijeli dojmove ove filmske smotre, da predstavi svoj film, otkrije što ga je motiviralo, kaže nam što ga je natjeralo u igranu filmsku formu te prokomentira sve bolji status dokumentarnog filma u svijetu.

Kakav je osjećaj biti drugi redatelj od hrvatske samostalnosti s filmom u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu?

Evo, u trenu u kojem razgovaramo već sam nekoliko dana u Cannesu i mogu samo reći da bih poželio svakome tko voli filmove da jednom posjeti ovaj festival. Posebno su spektakularne premijere u velebnom kinu Lumiere, uvijek prepune i poprilično euforične. Ovdje publika duboko proživljava svaki film, plješće, zviždi, smije se... Zadnjih godina sam mislio da kina i klasični film polako umiru, no ovdje sam se razuvjerio, ovdje vidiš da je film itekako živ. Napunilo me to energijom. No sad da se vratim na odgovor na vaše pitanje: odličan je osjećaj imati film u konkurenciji u Cannesu, ali nisam sretan zato što sam tek drugi. Za sve nas bilo bi bolje kad bi hrvatski filmovi češće gostovali na najvećim festivalima. Kad bi hrvatski film bio međunarodno uspješniji, lakše bismo dolazili do koprodukcija, filmovi bi imali veće budžete, snimalo bi se više...

Možete li ukratko predstaviti svoj film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti'?

Film je zasnovan na stvarnom događaju koji se dogodio 1993. u Bosni. Srpska paravojska zaustavlja putnički vlak, legitimiraju putnike i izvode muškarce koji imaju muslimanska prezimena. Ostali putnici prestravljeni šute, svi osim jednog: Tome Buzova, umirovljenog kapetana JNA, Hrvata rodom iz Kaštela. Buzov se suprotstavlja vojnicima, no zbog toga i njega odvode s 19 civila muslimanske vjeroispovijesti. Epilog te otmice je stravičan, svi odvedeni putnici su ubrzo hladnokrvno pogubljeni, a do danas nije do kraja rasvijetljeno tko je naručio i izveo otmicu. To je zastrašujući zločin, ali vrijedi zapamtiti junački čin Tome Buzova koji je dao svoj život pokušavajući spasiti suputnike i naglasak filma je upravo na tome. Cijeli film zbiva se u vlaku. Počinje u trenutku u kojem se vlak zaustavlja, a završava kad vlak krene dalje. Film traje otprilike koliko je trajao i događaj u stvarnom životu, oko 13 minuta. Želio sam dočarati gledateljima kako je to kad ti se u kratkom vremenu život nepovratno promijeni.

Što vas je motiviralo da ispričate tu priču?

U tom slučaju prepoznao sam nešto univerzalno s čime se mogu poistovjetiti i današnji gledatelji. Za većinu putnika u tom vlaku bila je to situacija u kojoj svjedoče nasilju koje nije direktno usmjereno protiv njih. U sličnoj situaciji svatko od nas se može zateći i danas i naći će se pred istom dilemom pred kojom se nalaze i protagonisti mog filma: kako reagirati? Praviti se da se to nas ne tiče, gledati u pod i mirno čekati da sve prođe? Ili se usprotiviti nasilnicima riskirajući vlastitu sigurnost? Dat ću vam primjer situacije koja je puno bezopasnija od one prikazane u filmu, no i dalje pred nas postavlja ozbiljnu dilemu. Što ćete napraviti ako svjedočite seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu? Hoćete li reagirati i riskirati da se zamjerite šefu ili kolegama? Možemo ići i dalje pa pričati o nasilju nad migrantima koje se godinama provodi na našim granicama. Ne svjedočimo mu direktno, no imamo dovoljno dokaza da se događa, pa ipak većina nas se pravi da nas se to ne tiče. Zašto je to tako? Odgovor nije jednostavan, niti smatram da ga ja imam pravo dati, ali nadam se da će se gledatelji nakon što pogledaju film zapitati o tome.

Pamtimo vas kao redatelja uspješnih dugometražnih dokumentaraca. Kako to da ste se okušali u igranoj formi?

Reći ću prvo ono što je točno, ali i vrlo općenito: smatrao sam da je za ovu priču forma igranog filma prava, da će tako film biti najupečatljiviji. E sad, postoje i osobniji razlozi. Godinama sam se bavio uglavnom dokumentarnim filmom i zaželio sam se igrano-filmske režije, rada s glumcima, planiranja kadrova, kontroliranog seta... Dokumentarni film često je improvizacija, odluke se donose u trenu. Volim taj način rada, no u ovoj fazi života odgovara mi mirniji pristup filmu.

Dokumentarni film već dugo nije drugorazredna umjetnička forma, vidimo to i po pobjedniku posljednjeg festivala u Puli. Odakle taj skok u njegovu statusu?

Moram se odmah pobuniti: dokumentarni film nije nikad ni bio drugorazredna umjetnička forma, naprotiv, smatram da su brojni umjetnički vrhunci u filmskoj povijesti pripadali upravo dokumentarnim filmovima. Ali činjenica je da je to donedavno bila umjetnost za mali broj istinskih filmofila. Međutim zadnjih godina zaista se događa interesantan rast popularnosti dokumentarnog filma. Tumačim to ovako: suvremeni igrani film se sve više udaljava od stvarnosti. Snima se u virtualnim studijima ili pred green-screenom, scenografije su renderirane, a kaskadere, pa čak i glumce, zamjenjuju računalne animacije... Briše se granica između animiranog i igranog filma. Za velik dio publike to nije zadovoljavajuće, nedostaje im osjećaj autentičnosti u filmu, žele vidjeti stvarne ljude na stvarnim lokacijama i okreću se dokumentarnom filmu. S druge strane, zbog razvoja tehnologije i suvremeni dokumentarci danas prelaze neke granice koje još prije dvadesetak godina nisu mogli. Zbog svega toga predviđam daljnji rast dokumentarnog filma i mislim da prošlogodišnja pulska pobjeda filma 'Veće od traume' neće ostati zabilježena kao bizarna iznimka, nego kao početak trenda.