Otac Zoran je bio bubnjar slavne Daleke obale, a Roko Ukić je, kako nam je priznao, prije naučio svirati očev instrument nego igrati sport koji ga je proslavio. Kad se vratio kući završiti karijeru u svom KK Splitu, Roko se odlučio prvi put ozbiljnije u životu posvetiti muzici. Loptu je zamijenio bubnjarskim palicama i bio je jedan od osnivača rock benda Stereotrip, koji čine Marko Petrović na vokalu i basu, Ante Madunić na gitari, Antonio Vuletić na klavijaturama te Roko na bubnjevima.

Stereotrip je pretprošle godine izbacio prvi album, Mimo svijeta, a ovih dana u javnost je pušten spot za pjesmu 'Da ne ostarim mlad', singl s tog prvog albuma. To smo iskoristili kao povod da s aktualnim trenerom kadeta Splita i odnedavno izbornikom U-16 reprezentacije Hrvatske napravimo opširan intervju. Ali, bez da smo se ijednom dotaknuli košarke. Tema je bila samo glazba.

Ovih dana izbacili ste spot za pjesmu 'Da ne ostarim mlad' s prvog albuma. Što je s drugim, kad će izaći? Zar nije trebao biti vani početkom ove godine?

Znaš kako je to u muzici, ono što treba biti početkom godine, dođe na red u rujnu. Album je spreman, možemo ga i sutra izdati, ali ostalo je još nekih detalja poput covera i slično. S druge strane, želimo nekim pjesmama koje su nam drage posvetiti pažnju, poput 'Da ne ostarim mlad'. Ako ti pjesmu objaviš bez spota i bez ikakve promocije, ona će ostati 'sjediti' na albumu i kako danas ljudi slušaju glazbu, nitko je živ neće čuti.

Jednostavno, to je tako. Danas malo tko sluša album kao cjelinu. Koliko god mi se ne sviđa takav koncept, moramo se prilagoditi i moramo najprije izdati dva singla, a tek onda album. Istina, malo smo uneredili taj koncept jer nam je prošla pjesma 'Smicalica' s drugog albuma, ali mi smo u fazi kad stvarno nije toliko važno gdje je što, i kad što izlazi, već je važna kvaliteta pjesme. Ne robujemo konceptima, a imamo materijala za još tri albuma.

Znači, imate materijala kao Johnny Štulić prije prvog albuma Azre?

A čuj, i naš autor Marko i Johnny su počeli pisati pjesme u srednjoj školi, pa tko zna, nikad se ne zna, ha-ha. Naravno, nećemo izdati svaku pjesmu. Radimo selekciju. Proberemo što nam odgovara, zvukovno, sadržajno i tekstualno, a s druge strane, treba li na koncertima svirati dva sata naših pjesama, materijala za tako nešto imamo.

Teško je žanrovski odrediti vaš stil. Tu ima grungea, metala, punka, čak i funka. Ipak, čini mi se da je 'Da ne ostarim mlad' nešto mirnija, odnosno, manje bučna pjesma u odnosu na neke prijašnje singlove.

Istina, ali to je bilo ciljano. Kako je 'Smicalica' klasična hard-rock stvar s metalskim rifovima, namjerno smo ovaj put odlučili izbaciti pjesmu totalno drugačijeg karaktera i drugačije atmosfere. Kako smo i dalje nov bend, želja nam je bila pokazati da se možemo snalaziti i u drugačijim žanrovima i da možemo svirati jako širok spektar muzike. 'Da ne ostarim mlad' je drugačijeg karaktera nego neke naše ostali stvari, ali i ona u jednom trenutku dobiva zvukovnu progresiju.

Na koncertima je tu pjesmu publika jako dobro prihvatila, nama u bendu je svima draga i rekli smo 'zašto ne.' Iskoristili smo nastup kad smo na velikom koncertu u Splitu svirali prije Majki, napravili smo priču i izdali singl. Tu se sad vraćamo na ono što sam maloprije pričao. Kad napraviš čitav koncept, kad izbaciš singl i napraviš dobar sport, tu pjesmu će sigurno čuti puno više ljudi nego da je samo ostala na albumu. Danas ako svakom singlu ne posvetiš pažnju, teško da će ga netko čuti.

I spot za 'Da ne ostarim mlad' kao i spotovi za ostale pjesme poput 'Smicalice', 'U omči vremena' ili 'Suze, krv i znoj' fantastično su producirani i snimljeni. Posebno za hrvatske prilike. Ovo izgleda jako dobro.

Sport je napravio naš prijatelj iz Splita Marino Vrca. Jako smo zadovoljni kako je ispalo. Mislim da je baš uhvatio vibraciju benda. Osobno, meni je ovo naš najdraži spot jer je na prvu jako jednostavan, a opet mi ima i dušu.

Planirate li u lipnju na In Music? Čini mi se da je nikad jači lineup, a dolaze i vama omiljeni Fontaines D.C.

Ne znam. Toliko sam zauzet da mi koncerti preko ljeta nisu prioritet. Naravno, mislim na tuđe koncerte. Imam puno obaveza u klubu, imam obaveza prema bendu i trenutačno ne mogu tempirati život prema koncertima koji nisu moji. Ako neki koncert upadne među sportske aktivnosti, onda ću naravno rado doći. Ali, kad zbrojim utakmice tijekom tjedna, pa treninge, naše koncerte, probe, pa koji TV prijenos… Trebao bih kao Batman imati dvostruki identitet da bih stigao na sve što me zanima. Jako je teško sve uskladiti pa su mi prioriteti ove stvari u kojima aktivno sudjelujem.

U studenom ste u u klubu Dva Osam, bivšoj kultnoj Jabuci, održali već treći koncert u Zagrebu. Priča se lagano kotrlja. Jeste li zadovoljni kako se stvari razvijaju?

Prije dvije godine svirali smo u Hard Placeu, prošle u Saxu, sad smo u slavnoj Jabuci, odnosno, Dva Osam, kako se klub sad zove. Pogodilo se da svake godine u Zagrebu sviramo u isto vrijeme. Generalno, mislim da sve to skupa ide nekim svojim tempom. Nije sad da baš pričamo o meteorskom usponu, ali lagano idemo naprijed. Najvažnija je konstanta u radu. Nekad će se to očitovati s većim brojem svirki, nekad s kojim singlom, pa spotom ili albumom.

Bitno je da bend radi. Kako svi u bendu ipak najviše volimo svirati, najviše vremena i energije ulažemo u koncerte. Upravo tako pokušavamo privući publiku. Koncerti su ono što nas sve najviše ispunjava i kad smo dobili priliku svirati u kultnom mjestu kao što je Jabuka, nismo puno razmišljali.

Kako to izgleda kad dogovarate svirke? Vas zovu, vi se nudite, neki treći način?

Svaki koncert je priča za sebe. Postoje razne situacije. Imaš kontakte jer scena kojoj mi pripadamo nije velika i manje-više se svi znaju. Zatim, ima slučajeva da se povežeš s ljudima koji se bave skroz desetom stvari. Njima se svidi kako zvučimo, oni nas predlože nekome koga poznaju i taj nam se javi.

U slučaju festivala šaljemo prijavnice. Nikad ne znaš hoće li te poslušati ili neće. Sve ovisi hoćemo li se svidjeti organizatorima. Ako im se svidi što čuju, pozovu nas, alko ne, a ništa. Idemo dalje. Imaš situacija da si svirao na nekom mjestu, super je prošlo i jave ti se opet. Nekad ispadne debakla i sviramo pred deset ljudi. Tada te više ne zovu. Doživjeli smo hrpu raznoraznih situacija, ali jasno nam je bilo od početka da to tako mora ići.

Bendu nikad nije lako isplivati iz početne faze. To je najteže i jedini način kako tu fazu prebroditi je da publiku stječeš velikim brojem svirki ili da izbaciš neki hit, koji bi se probio do što većeg broja ljudi. Kako sviramo muziku koja nije baš za široke mase, jasno nam je da je takav koncept jako teško ostvariv.

Komentari na društvenim mrežama ili na YouTube kanalu ispod vaših spotova su isključivo pozitivni. Istina, nema ih baš previše, ali ono što ima pokazuje da se ljudima sviđa to što radite.

Je, u pravu si, ali i za to postoji razlog. Kad ljudi pročitaju što sviramo, kad vide da se radi o nekom žestokom alternativnom rocku, oni koji nemaju afinitet prema takvoj glazbi neće ni pročitati neki tekst o nama niti će pustiti neku stvar da čuju kako zvučimo. Tako da ti koji ne slušaju takav tip muzike i nemaju razloga biti negativni jer jednostavno, to nije njihov 'cup of tea'. Oni će to preskočiti čim čuju prvi rif jer to nije nešto što inače slušaju i što im je blisko.

S druge strane, ljudi koji vole takvu glazbu, teško da će popljuvati nekoga tko se trudi u žanru koji i oni vole. Može im to biti super, može im biti korektno, ali ne vjerujem da će ići pisati negativne komentare. Ne znam, možda se varam, možda sam previše subjektivan jer je u pitanju nešto što ja radim i što volim, ali mislim da ja to tako. Nadam se da sad ovaj intervju neće biti pozivnica ljudima da nas krenu gaditi, ha-ha.

Činjenica je da je danas u Hrvatskoj jako teško živjeti od glazbe, posebice ove koju vi svirate. Iluzorno je uopće i pričati o prodanim nosačima zvuka, tako da je jedini način da se primijeti ima li neki bend vjerne fanove publika na koncertima. Konkretno, u odnosu na prvi koncert u Zagrebu, imate li sad na koncertima više publike nego na početku?

Jako nezgodno pitanje. Znaš zašto? Zato što brojke znaju zavarati. Nekad se dogodi da pada kiša, da je hladno i 50 ljudi koje si očekivao ne dođe. A nama tih 50 ljudi itekako puno znači. Zatim, zna se pogoditi da na dan kad mi sviramo u istom gradu nastupa neki super bend i naravno da će publika, koja bi možda došla na naš koncert, radije otići na drugo mjesto.

Naravno da bi mi voljeli da nas prati što više ljudi, da pričamo o brojkama od nekoliko stotina ljudi, ali treba biti realan. Sve dok se ne probiješ po mainstream medijima i dok nemaš veliki hit, nemoguće je imati pun klub. Za tako nešto ti treba da si jako dugo na sceni, a mi sviramo tek tri godine.

Svjedočio sam da su puno poznatiji bendovi od nas imali po 30 prodanih ulaznica, tako da se s tim ne opterećujem. Naravno da volim vidjeti da bend raste i da krivulja ide prema naprijed. Međutim, ne smiješ biti malodušan i previše razočaran ako na koncertu očekuješ 200 ljudi, a došlo je njih 30. Dogodi se. Dogodi se i puno većim izvođačima od nas.

Sjećam se da sam znao viđati plakate za koncerte, ne znam, Danijele Martinović ili Jelene Rozge, neposredno nakon što su otišle u solo vode i na svakom od njih je obavezno uz ime stajalo 'bivša pjevačica Magazina.' Da i onima koji možda i ne znaju tko su one, bude jasno o kome se radi. Reklamirate li vi vaše koncerte s parolom 'Sterotrip – bend u kojem bubnjeve svira Roko Ukić'?

Ha-ha. Jasno mi je što me pitaš i gdje ciljaš, ali osobno ne bih volio da se ikad dovedemo u takvu situaciju. Mislim da je muzika glavna, zbog nje se bavimo ovim i ona mora biti u prvom planu. Ona mora biti ta zbog koje će na naše koncerte doći što više ljudi. Ne zato što u bendu svira Roko Ukić ili ne znam tko.

Međutim, treba razumjeti i organizatore. Ljudi su u neki event uložili novac i u interesu im privući što više publike. Odlučili li on s nekom takvom informacijom i takvim pristupom u PR-u dovesti ljude, ja mu to ne mogu zabraniti. Ali, da ćemo mi kao bend nešto slično sami potencirati, nema šanse.

Je li vam se tako nešto nekad dogodilo?

Pa je, možda ne baš ovako drastično kako si ti naveo u primjeru, ali bilo je slučajeva da bi mene izdvojili u najavi koncerta. Sreća, imam fantastičnu ekipu, sjajne ljude koji su itekako svjesni situacije. Nemaju s tim nikakav problem ako će takav pristup dovesti 50 ili 100 ljudi više na koncert.

Stereotrip nije egotrip?

Ma kakvi. Super su momci koji kuže situaciju. Veže nas ljubav prema svirci i ako nam bilo što može pomoći da dovedemo ljude, koji kasnije mogu postati naša publika, zašto ne, iskoristit ćemo sve što možemo.

Dakle, Stereotrip zaista nije šala 'dokonog Roka Ukića', koji nakon kraja velike košarkaške karijere nema što pametnije raditi pa se malo igra s bubnjevima i glumi rock zvijezdu?

Naravno da nije. Prošli put kad smo pričali, rekao sam ti da mislim ozbiljno. To je neki moj početni stav i tako će ostati do kraja. Gledaj, ja sam u bendu bubnjar. Objektivno, najmanje atraktivna pozicija. Ljudi uglavnom znaju za pjevače i gitariste, koliko ih zna tko svira bubnjeve?

Evo, ti, obožavaš i pratiš muziku čitav život, a siguran sam da znaš za ovih nekoliko kanonskih bubnjara. Ostale ne znaš i to je normalno. S druge strane, ja znam sve iz bendova koje obožavam, ali to je zato jer je to moj instrument. Obična publika će uvijek bubnjara percipirati kao onoga koji je najmanje bitan i zbog čega bih se ja tu trebao izdvajati. Nisam ni autor stihova ni muzike.

Marko donese kostur pjesme, onda se mi ostali na to naslonimo ritmički. Ja odradim bubnjarski dio, no u bendu postoje ljudi koji su puno važniji od mene i ne vidim otkud ikome ideja da bih ja tu nešto trebao svojatati i biti u prvom planu. Želim biti dio benda, a da bend i pjesme budu iznad svega. Za mene je ovo ozbiljna priča i uživam u njoj.

Znam da ste naučili svirati bubnjeve prije nego igrati košarku. Zašto baš bubnjevi? Zašto ne gitara ili bas? Zbog utjecaja oca ili?

A valjda, ne znam. To je kao da pitaš mog sina zašto igra košarku. To su stvari koje počneš raditi prije nego li znaš za sebe. Imam doma slike na kojima sam udara po tećama i loncima s godinu dana. To odmah uđe u tebe i sad ako imaš neki talent da to razvijaš da dođeš do nekog nivoa, nebitno kojeg, onda je to to. Taj početni trenutak je ključ svega. Pitaš zašto bubanj, a ne gitara? Zato što doma nismo imali gitaru nego očeve bubnjeve.

Imali ste čudesnu karijeru. Godinama ste bili kapetan Hrvatske, igrali ste u NBA ligi, a u Europi ste bili član nekoliko klubova koji su pojam za košarku na Starom kontinentu. Pretpostavljam da su suigrači znali što vam je strast i ako jesu, kako su reagirali na to? Je li ih zanimalo?

Mislim da je. Znali su jer sam stalno imao slušalice na glavi. Prije svake utakmice ja bih sa slušalicama nešto kuckao, udarao… Bilo mi je to normalno, prirodno i ne bih bio ni svjestan da što radim, a njima je to bilo simpatično. Sjećam se, dok sam igrao u Feneru, igrali smo u Kupu, a tamo je bila neka svadba ili nešto slično. Bili su montirani bubnjevi i sjećam se da je Tarence Kinsey repao, Mirsad Turkcan pjevao, a ja sam svirao bubnjeve. Ljudima je bilo zabavno vidjeti da netko ima talent i strast za nešto što nije tako uobičajeno u sportu.

Kako je ekipa u reprezentaciji reagirala na vašu svirku i na vaš glazbeni ukus?

Ma, uvijek sam svirao. Gdje god bi bila prigoda, kad god bi vidio neke bubnjeve, uzeo bih palice u ruke. Sjećam se da smo jednom u Svetom Martinu Dino Rađa i ja svirali. On gitaru, ja bubnjeve. Ne znam točno što je bilo, mislim ZZ Top i Bijelo Dugme. Svi su znali da sam u nekom drugačijem điru od njih i to su prihvaćali. Čak i kad sam bio mlađi, kad sam bio puno radikalniji po pitanju glazbe. Nikakve kompromise tada nisam prihvaćao. Danas sam puno tolerantniji po tom pitanju. S trenerima je znalo biti razglabanja i rasprava.

Kakvih rasprava?

A ono, u stilu, zašto voliš to, zašto ne voliš ovo. Što ti je tu dobro, kako možeš voljeti ovo, a ne ono… Nikad neću zaboraviti kad me Jasko Repeša pitao volim li ja Tomu Zdravkovića. Ja mu kažem da ne volim. On meni na to da kako mogu reći da ga ne volim, a nisam ga ni poslušao. 'To su lijepe i osjećajne starogradske pjesme', govori mi on. I što ću?

Rekao sam mu da ga nisam nikad slušao jer čim se netko zove Toma Zdravković, meni je to sumnjivo. Bila je to 2006., a tada nisam nikad ni čuo za njega i za njegove pjesme. To je bilo onda. S vremenom čovjek nauči da mora respektirati tuđi ukus i da se više ne može ponašati kao da ima 20 i misli da je dobro samo ono što je njemu dobro, a da sve ostalo ne valja ništa.

Bude li sve u redu i ako netko ne zakaže u samom procesu, vaš sin Luka trebao bi biti budućnost naše košarke. Osobno, ne sjećam se kad sam vidio takav talent. Što on sluša?

Znam da sad to nije nešto krucijalno, niti sam ja uopće bitan u toj priči, ali moram reći da sam ponosan na glazbeni ukus i sina i kćerke. Naravno da oni mogu slušati što žele, ali opet mi je drago kad vidim da slušaju nešto što je i meni super. Bila je jedna faza kad je Luka slušao samo MTV Unplugged Alice In Chains.

Sve nas je ubijao po kući s tim. Ta je faza iza njega, a sad znam da voli jako Paramore, dragi su mu i Arctic Monkeys, imao je jednu fazu Måneskina… Zna poslušati i Eminema, a i ja sam kao klinac imao tu neku fazu hip-hopa. Tako da mogu reći da sam baš zadovoljan što mi klinci vole.