Osam godina nakon zadnjeg uprizorenja Glorije (HNK, režija Božidara Violića), zagrebačka publika ponovno će imati priliku pogledati Marinkovićev "mirakul u šest slika", koji slovi ponajboljim djelom hrvatske književnosti druge polovine 20. stoljeća.

Mladi redatelj Saša Božić najavljuje vizualni spektakl i inovativnu izvedbu u kojoj je bitno sažet originalni tekst, ali i sačuvan melodramatski zaplet ljubavna priče u udaljenoj otočnoj biskupiji, u kojoj ambiciozni svećenik trenira bivšu cirkusantkinju za izvođenje crkvenih čuda kako bi povratio izgubljenu pastvu.

"Sačuvali smo taj glavni zaplet ljubavne priče između don Jere i Glorije, odnosno Sestre Magdalene. Međutim, u predstavi koja traje svega sat i deset minuta tekst je očišćen od svih suvišnih egzistencijalističkih filozofiranja, koje možda nije zamaralo gledatelje 50-ih godina, kada je tekst nastao, ali danas bi integralna izvedba bila preduga i zamorna", kaže redatelj. Predstava, ističe, posjeduje autorski odmak od originala, ali je poštivan izvorni tekst u koji se nije interveniralo (osim kraćenja), niti ga se nadopisivalo.

Osnovnu ideju manipulativnosti ideologijskih sustava (religijskih i svjetovnih) Božić je u svom redateljskom čitanju nastojao osuvremeniti i potencirati. Kako bi ojačao aspekt manipulacije ženom, don Jeru, u kojega se Glorija zaljubljuje, igraju čak trojica glumaca. "Time sam želio naglasiti odnos crkvene hijerarhije prema nemoći jedne slabe žene", kaže redatelj.

Hoće li Crkva reagirati na to što ju se tako neizravno proziva? Božić misli da ovaj put neće, iako su praizvedbu Glorije 1955. popratile žestoke kritike od strane Katoličke crkve. "Danas se kler većinom bavi financijskim potraživanjima od strane države. Nisam siguran koliko ih uopće više interesira kazalište i kultura", kaže uz primjedbu da je i to možda "znak koliko je kazalište izgubilo svoj nekadašnji utjecaj".

Osim crkvenom hijerarhijom, nova ITD-ovska "Glorija" bavi se pitanjem "čuda u suvremenom društvu", na što pokušava odgovoriti "čudesnošću tijela u akrobatskim pozama".

Po redateljevim najavama, očekuje nas "naglašeno tjelesna i senzualna predstava". Cijela scena podsjeća na veliku cirkusku arenu u kojoj su stalno prisutni "virtuoznost i čudo tijela", bez obzira na to gdje se radnja konkretno odvija - u crkvi ili u cirkusu. Sve se to, ističe Božić, uklapa u ideju da je "spektakl neoliberalnog kapitalizma" dominantan manipulacijski sustav današnjice.

Predstava, naime, ulazi u dijalog sa svijetom spektakla, koji manipulira pojedincem prisiljavajući ga da funkcionira kao uspješna individua, te otvara pitanje do koje granice pojedinac mora (i može) ići da bi bio uspješan identitet i zadovoljio nametnute kriterije. Stoga je i tragedija Glorije tragedija njezina društvenog neuspjeha, budući da ne uspijeva ispuniti nametnuta očekivanja ni kao cirkusantkinja (boji se skakati), ni kao lažna Gospa (pokazuje emocije), ni kao kći (napustila ju je majka). Sve to, ističe redatelj, podvlači dominantnu tezu predstave - da je pojedinac ma koliko sebe smatrao slobodnim zapravo tek lutka u vlasti ideoloških mehanizama, a otklon od takve vrste predodređenosti, nudi se samo u ekstremnim rješenjima - smrti, kreaciji hibridnog identiteta ili subverziji institucionalnih mehanizama.

Naslovna uloga Glorije povjerena je Nataši Dangubić, dok ostali dio glumačkog ansambla čini nova generacija mladih glumaca: Nika Burđelez, Milica Manojlović, Filip Riđički, Silvio Vovk, Jure Radnić, Dado Ćosić i Marko Antunović.

Marinkovićevu "Gloriju", jedno od ponajboljih djela suvremene hrvatske književnosti, još od praizvedbe u zagrebačkom HNK 1955., u režiji Bojana Stupice, pratile su brojne kontroverze i protesti Katoličke crkve.

Posljednji put "Glorija" je u Zagrebu postavljena 2004., također u HNK, u režiji Božidara Violića.