U zemlji u kojoj u izborima i referendumima, zajedno s njihovim rezultatima i posljedicama, tek rijetki mogu uživati shvaćajući ih kao 'festival demokracije', nagrada koju dijeli općinstvo klikanjem po neovisnom portalu nudi barem nekoliko razloga za sumnju. Čak su se i sami voditelji, ponovno nenadmašno opuštena Nina Violić i nenadmašno promišljeni Miran Kurspahić, zezali s činjenicom da nagrada ovisi o tome koliko je ljudi, među kojima zaista može biti i kazališnih ljubitelja ili barem čestih posjetitelja, iskoristilo svoje besplatno pravo online glasanja. Jer svatko, a pogotovo 'zvijezde', ima određenu količinu prijatelja ili poznanika, o obitelji da se i ne govori.

Bilo kako bilo, Nagrade publike Teatra.hr lakše je uzimati ozbiljno i smatrati ih pokazateljem realnog mišljenja onih zbog kojih najskuplja od umjetnosti i postoji – kazališnih zaljubljenika. Kao takva, ona ima vrijednost najprije u komparaciji sa strogo cehovskom Nagradom hrvatskoga glumišta, o kojoj publika ne odlučuje, niti dodjeli može nazočiti jer stvar ipak jest ekskluzivna, barem koliko i Opernbal. Uzme li se sve u obzir, Nagrada publike poželjan je, ali nipošto i apsolutno točan korektiv, nešto poput ispravka netočnih navoda službene kulture i kulturne politike. Ili bi to trebala biti, s obzirom da u jednoj od najsočnijih kategorija, onoj u kojoj se bira skandal godine, ipak nije izabran ni (ne)izbor intendanta zagrebačkog HNK niti procedura donošenja izmjena i dopuna Zakona o kazalištima, nego zabrana plakata za predstavu 'Fine mrtve djevojke' u Dramskom kazalištu Gavella početkom godine. 'Afera plakat' zaista jest i afera i skandal, ali je samo posljedica puno većih problema koji leže u podlozi oba nominirana, na koncu ipak neizabrana skandala.

No institucionalna tortura ipak je dobila svoj zasluženi 'šamar': najprecjenjenijom produkcijom proglašen je 'Michelangelo' u produkciji zagrebačkog HNK i režiji Tomaža Pandura, najboljim neovisnim kazalištem Kazalište Mala scena, a najboljim festivalom splitski IKS. U ostalim kategorijama dominiralo je Zagrebačko kazalište mladih, bilo repertoarom, bilo ansamblom, s obzirom da su izvođačicom i izvođačem godine proglašeni Jadranka Đokić i Goran Bodgan, a predstavom 'Tartuffe' u režiji Jerneja Lorencija. Blizu je i Bobo Jelčić kao redatelj godine, s obzirom da je tu laskavu titulu zaslužio vjerojatno podjednako i svojim predstavama, među kojima je i prošlosezonski okljaštreni 'Galeb' u ZKM-u, kao i zaista velikim uspjehom filma 'Obrana i zaštita'. Ukoliko se brutalno zbrajaju bodovi, u ovoj imaginarnoj utakmici HNK ima barem jedan bod, ali dobiven posredno, preko West Enda. Osobom godine je naime proglašena Zrinka Cvitešić, ne zbog onoga što je učinila na ovdašnjim daskama, nego zbog zapaženog početka svoje londonske karijere.

Dodjela nagrada ipak ne bi bila zanimljiva ukoliko se samo prati reakcija nominiranih i dobitnika među njima. Teatar.hr potrudio se da tako ne bude pa je oformio cijeli kućni bend i doveo gomilu glazbenih i kazališnih gostiju. Od uvodne 'Take a Walk on the Wild Side' u izvedbi Mislava Čavajde, kojom se i domaći teatar oprostio od Loua Reeda, do završne himnične 'Song for Budhanton' iz predstave Need Company 'Isabellina soba', u kojoj je Zoran Prodanović Prlja pokazao kazalištarcima kako se pjeva, najbolje je prošla ipak Hana Hegedušić sa sigurnim klasikom 'Što će biti sutra' iz mjuzikla 'Jalta, Jalta'. U suigru s klasicima ušao je i iznenađujući duo Nataša Janjić-Damir Urban, boreći se hrabro sa 'Svodničkom baladom' iz 'Opere za tri groša' Bertolta Brechta i Kurta Weilla. Alternativni štih manifestaciji dali su Bojan Gagić i Damir Prica Kafka eksperimentirajući suradnjom elektronike i saksofona, a za parodiju bio je zadužen voditelj Miran Kurspahić, pokazavši kako bi Iggy Pop izgledao da se zdravo hranio i redovito vježbao.

Jednako nespektakularno posjećena kao i na inauguraciji prošle godine, s publikom koju ipak čine pretežno nominirani i oni profesionalno vezani uz domaće kazalište, druga dodjela Nagrade publike Teatra.hr dokazala je da se upornošću može sve, čak i opstati. Nesigurnog scenarija i atmosfere opuštene preko granica spontanosti, ona je, unatoč inzistiranju na demokraciji i glasu publike, i dalje tek samo cehovska zabava, kojoj opozicijska maska sasvim dobro stoji.