Omnibusima su u povijesti filma vrlo često pridavane svojevrsnemanifestne značajke, pa ako dijelovi filma i nisu bili u nekoj stilskojili formalnoj, čak ni tematskoj vezi, onda su ih barem povezivalavelika filmska imena. Od svega toga u 'Zagrebačkim pričama' prisutna jetek zajednička filmska kulisa hrvatske metropole, a čak i kad sepojedini dijelovi filma naizgled povežu, na izvedbenoj razini se raziđu.

Izne pretjerano kreativnih autorskih doprinosa izdvajamo 'Film GoranaOdvorčića i Matije Klukovića za Asju Jovanović i Andreu Rumenjak',stilski isprofiliranu priču o majci koja napušta svoju kćer i 'Žutimjesec' Zvonimira Jurića, ponajprije zbog sjajnih uloga Lane Barić iMarije Škaričić. Ne mislimo da bi prikaz Zagreba trebao slijeditirazgledničku kaptolsko-gornjogradsku poetiku, no potpuno jenemaštovito, socijalno lažno angažirano i nadasve stereotipnokoherenciju zagrebačke svakodnevice svesti na nasilje, navijače i Romekoji kopaju po smeću.

Nešto bolji dojam ostavio je film'Blizine' cijenjenog eksperimentalnog autora Zdravka Mustaća. Projektje na državnom natječaju dobio prolaz u eksperimentalnoj kategoriji,ali ga je Mustać odlučio pretočiti u svoj dugometražni debi, a odlukaumjetničkog ravnatelja festivala Zlatka Vidačkovića o uvrštavanju uprogram svakako se može smatrati ekstravagantnom. 'Blizine' suintimistička drama o muškarcu i slijepoj ženi zatočenima u pokvarenomliftu.

U nešto manje od sat i pol trajanja filma dvoje jedinih likovaprolaze kroz različite faze svojih odnosa, otkrivajući i poneku tajnu izvanjskoga svijeta. Dobra strana je u Mustaćevoj nakani dasnimi ovakav film, a vrlo dobar posao odradio je snimatelj BorisPoljak. Nažalost, ubrzo postaje jasno da Mustać nije scenarističkikalibar koji bi zadanu formu popunio pa dijalozi, smušena mješavinagovora ulice i egzistencijalističkoga prenemaganja, vrlo brzo postajuiritantni. U svemu su mu odmogle i neuvjerljive glumačke izvedbe AniceKovačević i Damira Klemenića.