'Jugoslavija, moja domovina' Gorana Vojnovića, roman koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura u odličnom prijevodu Anite Peti-Stantić i Jagne Pogačnik, među prvim je knjigama iz regije koje tematiziraju suočavanje djece sa zločinima svojih roditelja u ratovima za vrijeme raspada Jugoslavije te se bez problema može ubrojiti u najbolje romane koji su se ove godine pojavili u hrvatskim knjižarama
Svojim romanesknim prvijencem 'Čefuri raus!', u Hrvatskoj objavljenim 2009, slovenski pisac, scenarist i režiser Goran Vojnović (rođen 1980) najavio je da je riječ o umjetničkoj ličnosti na koju vrijedi obratiti pažnju. 'Čefuri' su bili autentično napisana priča o mladenačkoj pobuni i životu u opasnoj ljubljanskoj četvrti Fužine, izoliranom svijetu koji naseljavaju ljudi iz bivših republika Jugoslavije, u neovisnoj Sloveniji većinom prezren podsjetnik na nekadašnji život u zajedničkoj državi.
Bila je to prohodna, pametna i zabavna knjiga kojoj je Vojnović učinio medvjeđu uslugu objavljivanjem svojeg drugog romana 'Jugoslavija, moja domovina', s obzirom na to da je riječ o djelu koje svojom političkom, psihološkom i pripovjedačkom kompleksnošću zapravo pokazuje da se pisac s 'Čefurima' tek zagrijavao. 'Jugoslavija, moja domovina' je maestralno napisana uvijek problematična druga knjiga, na kojoj se često pokazuje je li autor one hit wonder ili netko tko će daleko dogurati. Vojnović je ovo potonje, hrabar i vješt pisac s okom za razarajuće detalje i stvaranje živopisnih likova, ali ponajviše humanist koji ne moralizira, no savršeno umije razlikovati dobro i zlo, čak i kada su – kao što je većinom slučaj – spojeni u istoj osobi.
'Jugoslavija, moja domovina' započinje intrigantnom premisom: dvadesetineštogodišnji Vladan Borojević otkriva da njegov otac, oficir JNA, nije poginuo na hrvatskom ratištu 1991, nego je živ i – optužen za ratne zločine! Vojnović šalje svojeg psihološki izmučenog i zatvorenog protagonista na put razotkrivanja očevih zločina i vlastitih sjećanja, koji ga iz Ljubljane vodi u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i, na kraju mučnog puta, u Beč, grad u kojem žive desetine hiljada ljudi iz bivše Jugoslavije. Pritom Vojnović suočava ionako ne baš naivnog Vladana s galerijom upečatljivih tranzicijskih likova, čija čovječnost uopće ne skriva potpun unutarnji moralni slom i životni kukavičluk, bez obzira je li riječ o bošnjačkom lokalnom moćniku u Goraždu ili velikosrpstvom izluđenoj rodbini u Novom Sadu. Svi oni su olupine ljudi, uništeni ratom i svojom ulogom u njemu, ali redom nesposobni preuzeti odgovornost za bilo što učinjeno. Bilo je takvo vrijeme i takva nam je sudbina, ponavljaju svi manje-više isti refren.
Vojnović je u 'Jugoslaviji, mojoj domovini' vjerojatno prvi u regiji postavio jedno od najvažnijih pitanja naše budućnosti, koje jedino djeca mogu postaviti roditeljima tako da ima efekta: 'A što ste vi radili za vrijeme rata?' To je pitanje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo u srži fascinantne transformacije njemačkog društva i njegova suočavanja s nacističkom prošlošću, no na prostoru bivše Jugoslavije djeca ga još uvijek ne postavljaju.
U Hrvatskoj se zato obožava ponavljati da je Domovinski rat bio 'čist kao suza', što zahtijeva pitanje koje nitko ne postavlja: 'Čija suza?' Jer Vojnović podsjeća da je rat sam po sebi prljava, odvratna i zločinačka rabota, bez obzira napadaš li ili se braniš, te da se od ratne traume spasiti može jedino suočavanjem s istinom i razgovorom o onome što većina želi pomesti pod tepih. 'Jugoslavija, moja domovina' vraća u fokus nepobitnu ali sustavno ignoriranu činjenicu da rat podrazumijeva ubijanje drugih ljudi koje uništava i onoga koji to čini, bez obzira je li mu cilj pravedan ili ne. Dani ponosa i slave zapravo su dani ubijanja i krvi, svugdje i uvijek.
U 'Jugoslaviji, mojoj domovini' Vojnović poduzima i temeljitu dekonstrukciju vojničkog mentaliteta, ponajviše onog koji je vladao u JNA, prokazujući ga kao reduktivnog i nehumanog, s obzirom da u lijepo izglačanim uniformama ljudi nestaju a izranjaju čudovišta. To je, nema sumnje, antimilitaristički roman u kojem je najveća skepsa rezervirana za one koji služe svojoj domovini, koji slušaju naređenja i koji u svemu tome ne vide ništa drugo nego neizbježnu sudbinu. Rastrzani Vladan Borojević na kraju svojem ocu pokazuje da izbor uvijek postoji te da je dezertirati u suštini časnija opcija nego ubijati.
Uz napetu priču u kojoj se uvjerljivo pokriva više toponima (ima tu i mnogo Pule), seriju likova koji fasciniraju svojim promašenim životima i jasan autorov stil, 'Jugoslavija, moja domovina' odrađuje važan posao i na vanliterarnom polju, pokazujući da rane rata nisu zarasle, nego su opasno zagnojene svetinjama, dignitetima i ostalim floskulama pored kojih za ljude i njihove tragične sudbine nema mjesta.
