Bez efekata takozvanog običnog ili tradicionalnog, cirkus, oslonjen uglavnom na poetiku 'štapa i kanapa', specifičnu asketsku estetiku i neformalan pristup, u najvećem broju novocirkuskih predstava nema lažnoga glamura i kiča te nema slika koje rekonstruiraju svijet izvan kazališta, jer one stvaraju svoj.

Omjer uključenja teatralizacije ovisi, naravno, o svakom autoru ponaosob i njegovoj osobnoj estetskoj procjeni, ali bit novog cirkusa leži u spoju tjelesne vještine i njezinoj implementaciji u kazališni čin koji nije puka reprezentacija te vještine. Ali nije ni slika svijeta. U tom prostoru između novi je cirkus možda i sličniji plesu, jer mu je mimeza, uključujući verbalizaciju, svedena na odgovarajući minimum. Takve predstave u vlasti su samih sebe, a gledatelj predstavlja autonomni pol recepcije koji ima istodobno i sreću i nesreću da je neopterećen kontekstom, predznanjem, predloškom, poviješću ili bilo kojim od uobičajenih alata za smještanje kazališne predstave u odgovarajuću ladicu.

Sve te izmaknute, ali točne novocirkuske logike lako je provjeriti na novom projektu splitske skupine Room 100, bivše Positive Force, začudnog naslova 'C8H11NO2'.

Rijetki će u naslovu prepoznati kemijsku formulu za dopamin, neurotransmiter koji se intenzivnije aktivira u psihotičnim stanjima, ali će svatko u gledalištu kad pogleda video kojim predstava počinje shvatiti da kontorcionistička vještina, akrobatika i upotreba tijela kao objekta te na koncu i izuzetan vizualni učinak te produkcije nisu sami sebi svrhom.

I bez uvida koji pruža tekst u programskom letku ili znanja o obiteljskim odnosima koji pozadinski vežu prikazano i pokazano, početni potresni video i kasnije oniričke slike koje svojim tijelima uz minimum dekorativne kazališne pirotehnike stvaraju Antonia Kuzmanić i Jakov Labrović funkcioniraju kao pitanje i odgovor, posljedica i uzrok, manifestacija i pokušaj ilustriranja njezinih uzroka.

Dramaturški možda i pogrešno postavljen na početak umjesto na kraj, kratki dokumentarni filmski zapis ipak tako definira cijeli tijek predstave koja bi s njim na kraju mogla skrenuti u bezličnost. Takav didaktički smjer vjerojatno je i rezultat činjenice da je Room 100 jedna od rijetkih domaćih kompanija koja se uopće uspijeva baviti novim cirkusom na razini koju i inozemna, posebno francuska scena, može prepoznati kao kvalitetnu i vrijednu ulaganja.

Odnos bolesti i zdravlja ili, u široj perspektivi, prihvatljivog i neprihvatljivog, slobodnog i represivnog, može se jednostavnije opisati razgovorom s osobom koja boluje od shizofrenije, ali se može i nimalo dokumentarno opisati potrebom da se tijelo postavi u poziciju koja sjedećoj civilizaciji kakva je sve više i ova naša izgleda u najmanju ruku neuobičajeno, ili čak mazohistički rubno.

Takav prijestup i odmak od uobičajenog, od javnog pokazivanja bolesti do istodobno fascinantnog i zastrašujućeg 'nasilja' nad vlastitim tijelom, i od ove predstave i od mnogih drugih novocirkuskih produkcija čini poželjan i hvalevrijedan emancipacijski korak prema slobodi.

Drugim riječima, i 'C8H11NO2' je, kao i gotovo sve u vezi Festivala novog cirkusa, vrlo ozbiljna stvar. U svemu tome ima, naime, manje cirkusa nego u mnogim institucionalnim produkcijama i kućama, koje na spomen cirkusa mogu samo podići obrvu. Ponekad je to i jedino što mogu.