Jedna od najpouzdanijih karakteristika novijih izdanja popularnih 'Zvjezdanih staza' jest to da gotovo sa svakom novom inkarnacijom postaju sve gluplje. Počelo je to još tamo negdje od nesretnog 'Voyagera', koji je imao sve predispozicije da bude fenomenalan, ali je na kraju, zahvaljujući čudnovatim promjenama raspoloženja autorskog tima, postao shizofrenično neujednačen. No najgore je krenulo tek tamo negdje od 'Enterprisea', kada je Star Trek počeo dobivati veće pare za specijalne efekte pa su ti specijalni efekti naveliko zamijenili ono zbog čega je ovaj serijal postao tako voljen i popularan - priča, međuljudski odnosi, filozofija, ideje, razmatranje moralnih dilema. Umjesto preslikavanja suvremenih problema ljudske vrste na najbolju moguću varijantu budućnosti, dobili smo svuš-bam eksplozija, piju-ciju lasera i smiješne brodove koji se prekobicavaju po svemiru.

'Star Trek: Discovery' od svih je novovjekih izdanja 'Zvjezdanih staza' možda najviše testirao onu staru maksimu svojeg tvorca, Genea Roddenberryja: 'Budale ne putuju svemirom' - najviše zbog toga što je razrada likova generalno zanemarena pa oni ispadaju začudni debili na letećim tanjurima. Dosta je takvoj situaciji pridonijelo i to što su gotovo svaki lik koji bi se pokazao imalo zanimljivijim ili bolje profiliranim od ostalih - zbog pohlepe televizijskih producenata za novim 'hitovima' uklanjali iz serije i dodjeljivali im spin-offove ili ih već nekako drugačije uklanjali. Tako smo u četvrtoj sezoni ostali samo s kapetanicom Michael Burnham - koja je, usput budi rečeno, od polupankerske buntovnice u prvoj sezoni sad odjednom neka kosijanerka s fejzerom i suznim očima i zanimljivim, ali također silno pripitomljenim Saruom, a ono nešto drugih likova koji bi mogli biti zanimljivi isto kreću prema odlasku iz serije.

Najgori od svih jest rodno i vrsno fluidni par Adire i Greya. S jedne strane, poriv scenarista da u priču koja se događa u dalekoj budućnosti uključe i osobe koje nisu isključivo definirane binarnim rodom - pohvalan je i logičan. S druge strane, kreativnost po kojoj su ih samo ubacili u seriju i onda im kao jedinu radnju stavili to da si u različitim agregatnim stanjima šapuću inspirativne poruke s boca Jane - nije ni prolazna. No nisu Adira i Gray jedini čije ponašanje i razgovori izazivaju samo beskrajan hrkljuš s daljinskim upravljačem. Razgovori i interakcije među likovima općenito su strašni. Primjerice, grupica kadeta s dvoje starijih kolega po zamrznutom mjesecu jure pred krvoločnim čudovištima, a onda zastanu da bi obavili kratak team building. Na ključnim pregovorima o pristupanju jedne civilizacije Federaciji Saru ključni diplomatski potez izvodi tako da to izgleda maltene kao uvertira u pornić. Ne da mi se dalje ni nabrajat.

No kao i u prethodne tri sezone, glavni problem 'Discoveryja' i dalje je priča, koja se iz sezone u sezonu replicira u različitim varijantama zle sile napredne civilizacije koja hoće razvalit cijeli svemir i baš je briga ako time razvali i sebe. I to opet tako da si ekipa s Discoveryja prvo brije da je otkrila razorni prirodni fenomen, a onda kad gledatelji već kleče pred televizorom i preklinju da posada napokon shvati da nije prirodno, napokon shvate da, jel' te, fakat nije prirodno. Pa ajmo Jovo-nanovo.

Sve u svemu, ajme majko. Ipak, kao i u svim slučajevima dosad, mi, vjerni obožavatelji Star Treka, to ćemo i opet gledati od početka do kraja. Zašto? Na to pitanje mogu odgovoriti na dva načina. Prvi je apologetski - gledat ćemo zato što nas je Star Trek svojim idejama, pričama, odnosom među različitim vrstama, vizijom budućnosti čovječanstva duboko odredio još u mladosti i sada ne želimo napustiti taj univerzum čak ni kada ono počne izjedati sam sebe. Drugi odgovor je kraći i vjerojatno točniji. Gledat ćemo jer smo blesavi.