Pablo Larraín u svojem najnovijem filmu, biografskoj psihodrami 'Spencer' polazi od pretpostavke da svi znamo tko je bila Diana. Ne objašnjava nam mnogo njezin status, njezino porijeklo, čak se mnogo ne bavi ni njezinim odnosima s drugim članovima britanske kraljevske obitelji, osim u jednom usputnom susretu s kraljicom i jednom teškom razgovoru s Charlesom. Razgovori su, povrh toga, u ovom filmu većinom suvišni i nerijetko čudni. Ovo, naime, ni po čemu nije tipičan biografski film. Ovo je opis emotivnog i psihičkog stanja jedne žene tijekom tri blagdanska dana s obitelji koju ne doživljava kao obitelj i s obitelji koja nju tretira kao članicu samo kad im fali brojevno stanje za stolom i rekvizit za fotografiranje.

Kavez koji redatelj Pablo Larraín i scenarist Steven Knight opisuju definitivno je zlatni kavez. Diana u njemu ima sve što joj srce može poželjeti i njezini ponekad histerični i nerijetko djetinjasti prosvjedi protiv protokola bez ikakve sumnje mogu djelovati kao razmaženo preseravanje. Posebno je neugodno gledati njezino 'istresanje' na poslugu, odnosno, ljude koji su daleko manje privilegirani od nje i kojima egzistencija ovisi o njihovu, pa i njezinu pridržavanju protokola. Diana se ne prikazuje u najboljem svjetlu ni kada ne uspijeva kontrolirati svoje ponašanje pred sinom koji je preklinje da izdrži samo jedno otvaranje poklona pod božićnim drvcem.

No redatelj i scenarist računaju na to da ipak znamo biografske detalje o Dijani, odnosno da iz nekoliko anegdotalnih naznaka možemo bez problema povezati pozadinsku priču. Za Božić je od supruga dobila bisernu ogrlicu koja je potpuno ista kao i ogrlica koju je dobila jedna druga žena. Muž joj za doručkom govori da su se kokoši previše namučile noseći jaja pa da je lijepo moli da barem jedanput pokaže da cijeni njihov trud i ne izbljuje taj doručak u zahod čim ustane od stola. Pri dolasku u blagdansku palaču strogi je majordom, baš kao i sve druge goste, važe - jer je obavezno da svaki gost do kraja blagdana dobije barem kilu-dvije, e da bi se materijalo dokazalo da su se sjajno zabavili. Sve njezine haljine označene su i mora ih odjenuti u pravo vrijeme na pravo mjesto. Kada se jedanput presvuče pokraj otvorenih zavjesa, sljedećeg joj dana zašiju zavjese.

Da stvar bude još gora, blagdanska kraljevska palača u kojoj Windsori provode božićne blagdane u neposrednom je susjedstvu odavno propale i daskama zagrađene palače obitelji Spencer, u kojoj je Diana provela djetinjstvo i mladost. To saznajemo već na početku, kada Diana u svojem Porscheu luta po seoskim cestama jer se na putu iz Londona uspjela izgubiti. No onda ipak prepoznaje lokaciju, i to po starome strašilu odjevenom u prastaru jaknu njezina oca. Kada prvi put pokuša otići do stare kuće, ne bi li zapravo potražila jesu li ondje ostali bilo kakvi tragovi onoga što je nekoć bila - zaustavlja je policija koja patrolira oko kraljevskog posjeda. Kada drugi put ode do stare kuće - i uspije otići tamo, to će tek biti put u njezin emotivni raspad, pa čak i rub suicida.

Kristen Stewart iz ove je uloge izvukla najviše boli što je mogla. U košmarnom, nerijetko imaginarnom Dijaninu svijetu koji se prostire kroz ta tri dana uspjela je nevjerojatno sintetizirati i emotivnu i fizičku bol, svojim golemim očima i stisnutim ramenima vrlo vjerno prizivajući krhkost po kojoj je Diana bila i poznata za života. Ovdje je ta bol dovedena do svojih krajnosti - do ruba mentalnog zdravlja i preko ruba samoranjavanja. Diana je ranjena mlada žena koja bi možda čak i mogla pretrpjeti sva ograničenja kraljevskog protokola i sav formalizam 'obiteljskog' blagovanja - samo da joj je malo ljubavi. Ljubav će joj, na kraju ovog flma, i donijeti kakav-takav happy end. Bit će to ljubav koja će doći s jednog očekivanog mjesta - od njezinih sinova, ali bit će to i jedna sasvim neočekivana ljubav.

No ono što ovaj film čini tim bolnijim jest to što, kao što svi znamo detalje iz Dijanina života koji nam omogućuju da povežemo pozadinsku priču, svi znamo i kako je njezina priča završila, što je izvan opsega ovog filma. Svi znamo da je Diana uvijek ostala outsider u kraljevskoj obitelji, da je uvijek ostala Spencer, da su joj, kako sama kaže u jednom sugestivnom monologu u filmu, pod reflektorima, kao insektu čupali noge i ticala, gledajući koliko će se batrgati. Ovo je film o tome kako se batrgala dok je još živjela u njihovu zlatnom kavezu. Tužno je što svi znamo da joj nije pomoglo ni kada je iz tog kaveza izašla.