Muški pogled - taj nespretni prijevod engleskog izraza male gaze jedna je od prevladavajućih perspektiva serija 'Mladi papa' i 'Novi papa'. Obje su izašle iz radionice talijanskog art-filmaša Paola Sorrentina, obje su visoko estetizirane i stilizirane, pomalo satirične i pomalo tragične te svakako svetogrdne priče o vrhu suvremene katoličke crkve i obje u svojoj estetici sadrže negdje ironiziran, a negdje baš čisti i nepatvoreni muški pogled. Objektificirajući je to i seksualizirajući pogled - možda bolje reći perspektiva - perspektiva u kojoj je ljepota izjednačena s (erotskim) zadovoljstvom onoga tko promatra i zbog tog su pogleda sve žene u seriji usklađene s takozvanim 'klasičnim' standardima ljepote, a one koje to nisu, zavijene su u savršeno usklađene, anđeoski bijele habite i nastupaju kao redovnice koje poput labuda klize savršenim okolišem vatikanskih parkova, a noću se, kada se pogase sva svjetla, razotkrivaju u bijelom donjem rublju uz plesnu glazbu i svjetlost s velikog, neonskog križa.

No Sorrentino svoj muški pogled ne usmjerava samo na žene - iako su one u obje njegove serije izrazito seksualizirane i određene svojom biologijom, čak i kada nisu ljepotice koje izazivaju požudu (onda ih se obilježava ženskim bolestima). Sorrentinov je muški pogled - i to obje ove serije boji dodatnom, prekrasnom nelagodom - usmjeren i na muškarce, pa i ostarjele kardinale u kuriji, čije je kretanje po vatikanskim odajama praktički koreografirano i definitivno kostimirano, a prepoznavanje i karakter itekako određeni i time kako izgledaju, na koga i što emotivno i seksualno reagiraju i što je njihov eros - moć, krivnja, vjera, srdžba, ljubav...

O papama u Sorrentinovim serijama bolje da i ne počinjem. U prvoj je seriji to bio Jude Law (Lenny Belardo ili Pio XIII), muškarac u kasnim četrdesetima (dakle, mladi papa) anđeoskog lica i dobro uvježbana tijela koji je od svih papinskih odora uvijek birao one najekstravagantnije i koji nije skrivao zadovoljstvo što svojom pojavom izaziva naklonost i oduševljenje. U drugoj seriji, novi papa je John Malkovich (John Brannox ili Ivan Pavao III), tankoćutni engleski aristokrat i estet s posebnom naklonošću prema maskari i crnoj olovci za oči, čija se cijeloživotna patnja zbog krivnje za bratovu smrt, osim u ovisnosti o drogama, oslikava i u tome da nije spreman ni za jedan vid papinskog života osim onoga estetskog.

A oko njih dvojice - jer Pio XIII je prvi dio serije u komi zbog teškog srčanog udara - obigrava čitava kurija kardinala, neki prepredeni, neki vjerni i odani, ali nijedan bez teškoga grijeha. Sorrentino ih je, osim u prekrasne kardinalske halje, odjenuo i u ozračje mafijaškog vrha, onakvog kakav smo viđali u 'Kumu' kada Don Corleone sazove sve najutjecajnije obitelji ili u 'Kumu 2', kada Michael Corleone sa svojim suradnicima kuje planove u brezovoj šumi onkraj jezera Taho. Ovdje se 'kumovi' sastaju u gustoj bambusovoj šumi, tajne planove kuju u raskošnim potkrovljima Vatikana preuređenima u urede, ali i idealnima za pokoju ilegalnu orgiju, a Sikstinsku kapelu - u kojoj se sastaju samo na konklavama - ovdje im u nekoliko navrata zauzimaju žene. Riječ je o redovnicama koje zahtijevaju poštovanje i veća prava od toga da budu samo pralje, švelje i kuharice vatikanskim kardinalima. Onim istim redovnicama koje inače pluže savršenim vatikanskim vrtovima, uklapajući se u krajolik jednako kao paunovi ili golubice.

Prije tri godine, kada je prikazana prva Sorrentinova serija o Vatikanu, 'Mladi papa', bila je to priča o novom kraljeviću koji preuzima tron i izaziva pomutnju na dvoru. Sada, tri godine poslije, nakon iskustva s prkosnim, mladim vladarom, čiju vjeru, uvjerenja i politiku nitko (pa ni gledatelji) nije uspijevao dokučiti - dobili smo malo drugačiju priču - priču o mafijaškim spletkama da bi se na čelo organizacije doveo najpogodniji 'boss', odnosno capo kojim će niže, ali moći žedne strukture lakše upravljati. Zanimljiva je to i kompleksna priča, ali naslovni junak, unatoč svojim bolećivim pjesničkim nagnućima i tegobnoj prošlosti, nije tako zanimljiv kao što je bio 'mladi papa'. Fokus priče zbog toga se seli na kardinala Voiella (fantastični Silvio Orlando, vjerojatno najbolji glumac u cijeloj seriji), što i nije tako loše jer je dotični najprokrvljeniji lik u priči, prvoj ili drugoj i, koliko god nesavršen bio, donosi najviše radosti svojom pojavom na ekranu - ali zbog inzistiranja na naslovnim junacima prve i druge serije, fokus se i pomalo gubi.

Unatoč tome, 'Novi papa' je zanimljiva, vizualno nesvakidašnja, na trenutke meditativna, a na još više trenutaka satirična i duhovita serija. I njezin je muški pogled možda najsubverzivnija i najneugodnija stvar za stvarnu katoličku crkvu koju ste ikada pogledali na televiziji.