Teško da bi itko ikada mogao zamisliti Michaela Corleonea kako mamuran tumara kućom u gaćama i rastvorenom frotirskom ogrtaču, jedući salamu direktno iz papira u koju su je umotali djelatnici supermarketa i hraneći patke koje su mu se naselile u privatnom bazenu. Teško da bi itko mogao zamisliti Michaela Corleonea i kako pada u nesvijest kada te patke napokon nauče mladunčad letjeti i otprhnu iz istoga bazena, a najteže od svega bilo bi zamisliti mafijaškog bossa iz Coppoline sage kako nakon toga plače u psihijatrijskoj ordinaciji, završivši ondje s dijagnozom napadaja panike i depresije.

Pa ipak, krajem proteklog milenija, američki scenarist, redatelj i producent David Chase HBO-u je ponudio ideju za seriju u kojoj veliki mafijaški capo čini sve ono što se dotada u svijetu holivudskih mafijaša činilo nezamislivim. Smislio je Tonyja Soprana, mafijaša novog doba, jednako okrutnog, promišljenog i uspješnog u svojem nasilnom poslu kao što je to bio Michael Corleone iz 'Kuma', ali i čovjeka čija je obiteljska, osobna dimenzija izgledala više-manje kao i svačija druga. Tony je bio obiteljski čovjek, pri čemu se ta obitelj pisala i velikim i malim slovom, bio je problematičan i disfunkcionalan i u društvenom i u privatnom smislu i njegov je život postao zanimljiv gledateljima, bez obzira na to je li se odvijao u zadimljenom tajnom kockarskom ćumezu ili u moderno uređenoj, prozračnoj psihijatrijskoj ordinaciji. I još je usput dolazio kući s vrećicama punim špeceraja, svađao se s neposlušnom djecom i naganjao patke po dvorištu.

Chaseova serija 'Obitelj Soprano' bila je upravo onaj veliki revolucionarni prevrat koji su neke druge televizijske serije već prije nje bile najavljivale, pa čak i započinjale. Bilo je, naime, i prije serija koje su izlazile iz okvira dotadašnje televizijske igrane produkcije - David Chase je čak sudjelovao u nekima od njih, primjerice, u 'Životu na sjeveru', ali 'Obitelj Soprano' ušla je na velika vrata, u mainstream s novom vrstom televizijske priče, novom vrstom izričaja u tom mediju. Sopranose se moglo gledati i u svojstvu zahtjevnog i u svojstvu nezahtjevnog gledatelja. Za ove potonje tu su uvijek bile scene tučnjave, krkačine, izrabljivanja gologuzih žena u striptiz-klubovima i frajerska dobacivanja Tonyja s njegovim jatacima. Za one zahtjevnije tu je, međutim, bilo još mnogo više toga, od psihoanalize do psihodeličnog nadrealizma, od književnih referencija do filmskih posveta, od socioloških prikaza suburbanog obiteljskog života do osude mačističko-nasilnog momenta u korijenu američkog sna.

Glumačka ekipa koja je sudjelovala u Sopranosima bila je praktički ekipa iz snova. I dan-danas se priča kako je jedan drugi veliki autorski David iz televizijskog svijeta - David Simon, autor serije 'Žica', reagirao kada je vidio Jamesa Gandolfinija u prvoj epizodi serije. Navodno je nazvao svojeg suradnika i rekao mu: 'Molim te, pregledaj evidenciju naših audicija za Žicu. Ako se ispostavi da mi je Gandolfini bio na audiciji i da sam ga odbio, bacit ću se kroz prozor.' Srećom, ispostavilo se da Gandolfinija nije bilo među onima koji su pristupili glumačkim audicijama za 'Žicu' pa nismo ostali uskraćeni za autora još jednog televizijskog seminalnog remek-djela, ali Simonov sentiment potpuno je jasan. Gandolfini je u Sopranosima nezaboravno utjelovio Tonyja Soprana, ne samo glavnog junaka serije, nego i paradigmu lika koji će postati ključan za čitav niz vrhunskih televizijskih serija koje su slijedile nakon 'Obitelji Soprano'. To je lik antijunaka i na njegovim su jaslama poslije izrasli i brojni drugi proslavljeni televizijski likovi, kao što su Walter White iz serije Breaking Bad, Don Draper iz 'Momaka s Madisona', Rust Cohle iz 'Pravog detektiva', pa do neke mjere - iako ni blizu toliko kvalitetno - i Dr. House. 

No James Gandolfini nije bio jedini koji je glumačku postavu Sopranosa torpedirao u sam vrh karakternog glumišta Amerike. Bili su tu i fantastična Edie Falco, koja je i prije imala odličnih uloga na televiziji, ali je nakon Sopranosa sasvim zasluženo postala jedna od najcjenjenijih karakternih glumica u televizijskom Hollywoodu, bila je tu i Drea de Matteo, nezaboravna Andriana, bio je tu fenomenalan Michael Imperioli kao Tonyjev nevaljali nećak Christopher, ali i kao talentirani scenarist nekih epizoda serije, bila je tu i zastrašujuće uvjerljiva Nancy Marchand kao Tonyjeva majka Livia i mračno zlo iz njegova Ida koje je vrebalo još dugo nakon smrti glumice i lika u seriji, a iznad svih, bila je tu i Lorraine Bracco, glumica koja je odigrala ikonski lik Tonyjeve psihijatrice, Dr. Jennifer Melfi, svojevrsnu zastupnicu gledatelja iz 'normalnog' svijeta koja se igrom slučaja infiltrirala u mafijaški svijet i um Tonyja Soprana.

Kritike na račun Sopranosa malobrojne su i više se odnose na neke u seriji poduprte društvene stereotipe i probleme negoli na kvalitetu same serije, no svejedno ih vrijedi spomenuti. Upravo onaj gore spomenuti moment s antijunacima točno je u brojnim analizama prepoznat kao odraz sistemskog seksizma i repetiranja stereotipa o muškosti u popularnoj kulturi. Unatoč svojoj negativnosti i zločinačkom karakteru, naime, Tony i njegova bratija generalno su osvojili srca gledatelja i smatrani su cool ekipom čije su se rečenice nerijetko citirale i smatrale svojevrsnim uzorom muškosti. Naravno da nitko (normalan) nije odobravao Tonyjeve postupke prema ženama, koje je tukao, varao, izrabljivao i ubijao, ali je njegov stav generalno percipiran kao frajerski, a priča o njemu kao ikonska. To je donekle preneseno i na druge antijunake, koji su gotovo u pravilu bili muškarci s problematičnim odnosom prema svijetu, posebice prema ženama, ali su svejedno bili pri vrhu uzora muškosti za nemali broj gledatelja. 

Postoji, naime, i priča o tome da je, istodobno s Davidom Chaseom, HBO-u svoju ideju za seriju bila nudila i Winnie Holzman, autorica nekolicine kvalitetnih televizijskih serija, među kojima je domaćoj publici najpoznatija 'I to mi je neki život' s mladom Claire Danes u glavnoj ulozi. Glavna junakinja serije koju je predlagala Holzman bila je žena - bivša glavna direktorica uspješne kompanije koja iz nekog razloga gubi svoj položaj, utjecaj i moć pa iz toga nastaje priča. HBO-ovci su navodno bili zaintrigirani i tom idejom, ali su na kraju ipak odabrali Sopranose, vjerojatno zato što je Chase imao kvalitetniji pitch, ali možda samo malu mrvicu i zbog toga što je bila riječ o muškarcu i o mafiji, koja je generalno muška priča, a zna se da serije s 'muškim' pričama privlače sve, dok serije sa 'ženskim' pričama i dan-danas, nažalost, uglavnom privlače samo žene.

Ne znamo, doduše, kako bi izgledao današnji televizijski krajolik da je HBO odabrao seriju koju je napisala Holzman, a ne Sopranose, no znamo da su Sopranosi u tom svijetu ostavili neizbrisiv trag i postavili standard koji će još dugo vrijediti kao klasičan. S čitavim nizom ikonskih epizoda, počevši od epizode 'Koleđ' u prvoj sezoni, gdje se prekrasno pokazuje presjek Tonyjeva privatnog i mafijaškog života prilikom obilaska koleđa s kćeri Meadow, preko epizode 'Pine Barrens' u trećoj sezoni, epizode koju je režirao Steve Buscemi i koja je jedan od najikonskijih izleta Sopranosa u sasvim drugu priču od epa o Tonyju Sopranu, pa sve do finala s njegovim neočekivanim zatamnjenjem - riječ je o seriji koja nije samo izvrsna zabava i poslastica za svakog ljubitelja TV serija, nego o sadržaju koji je sada već postao neizostavan dio opće kulture.

Deset godina nakon kraja prikazivanja Sopranosi su televizijski, ali i tematski jednako aktualni kao što su bili tijekom svojeg prikazivanja pa ako to još niste učinili dosad, obavezno ih pogledajte. No čak i ako jeste, ponovljeno gledanje sigurno vam neće biti ni dosadno ni naporno niti ćete imati osjećaj kao da time gubite vrijeme koje ste mogli utrošiti na gledanje neke novije serije. Sopranosi su jedna od onih serija koja sa svakim novim gledanjem daje nešto novo, baš kao i klasični filmovi s kojima se često uspoređuje. A kada dođete do te zadnje scene, do tog legendarnog zatamnjenja, ni sami nećete vjerovati da je od tog dotad neviđenog, za televiziju revolucionarnog prizora, prošlo već punih deset godina.