'Dobri dečki su dosadni' - maksima je po kojoj žive blentave tinejdžerke, ali, čini se, i suvremena produkcija TV serija. U posljednjih desetak godina, naime, gotovo sve među gledateljima kultne te u kritičarskim krugovima hvaljene TV serije u svojem središtu imaju antijunaka. Ponekad je samo blago 'nagnut ukrivo' zbog komičnog efekta, poput Barneyja Stinsona iz 'Kako sam upoznao vašu majku', a ponekad je oličenje luciferskog pada, poput Waltera Whitea iz serije 'Na putu prema dolje'. No jesu li antijunaci doista samo odraz slojevitosti i složenosti priče u dramskim serijama ili je televizijska publika iz nekog razloga fascinirana takvim likovima više nego što bi trebala biti?
Već negdje oko prve epizode serije 'Pravi detektiv' izbila je kolektivna i strastvena romansa između publike i ciničnog detektiva Rusta Cohlea, nihilista koji prezire i ljudsku vrstu i sam sebe, ali u rješavanje slučajeva uranja s logikom šahovskog genija, s mudrošću stogodišnjeg gurua i sa strašću pjesnika koji je odlučio opjevati ljudsko stanje ili već neki slični čušpajz. Žene su ga obožavale, muškarci htjeli biti poput njega, njegove su se oh-tako-gorke izreke lijepile po Facebooku kao da su ih vlasnici profila sami izmislili i, sve u svemu, serija je dobrim dijelom upravo zbog tog lika doživjela ogromnu popularnost.
Rust Cohle, međutim, nije niti usamljeni jahač niti je u televizijski svemir uletio kao nenadani meteor, ničim izazvan i sasvim jedinstveno mračan. TV serije, barem one hvaljene i obožavane, već jako dugo - vjerojatno još i prije pojave arhetipskog Tonyja Soprana - počivaju na središnjem ili važnom sporednom liku antijunaka. Antijunak pritom nije 'čisti' negativac ili ga se takvim barem ne prikazuje. Potekao iz klasične grčke tragedije, gdje ga se prikazivalo kao osobu koju prati zla kob ili hamartija pa zbog toga svi njegovi postupci završavaju ršumom i nevoljom za sve koji su ga se dotakli, u novije, posebice televizijsko doba postao je slojevit i dubok lik, čiji nam se loši postupci prikazuju u kontekstu. Znamo zašto radi svinjarije. Razumijemo ga. Možda mu baš i ne odobravamo sve što čini, ali - budimo iskreni - često mu se divimo.
Nedavno sam prisustvovala jednoj neformalnoj raspravi u kojoj su obožavatelji serije 'Momci s Madisona' razgovarali o liku Dona Drapera. Mišljenja o dotičnom bila su duboko podijeljena - gotovo svi su ga muški sudionici u raspravi, prema vlastitim tvrdnjama, duboko shvaćali i pravdali njegove postupke raznoraznim argumentima, od onoga da tako to moraju činiti moćni ljudi pa sve do iste, ali pliće izražene varijante istog argumenta - da je lik jednostavno FRAJER. Žene su ga ili mrzile zbog toga što sve oko sebe unesrećuje ko prirodna katastrofa ili su ga obožavale, uglavnom zato što je mračan, seksi i dubok. Interesantno, ali nitko nije branio ni shvaćao Petea Campbella, lika iz iste serije kojeg se bez iznimke doživljava kao ljigavog, malog šupka, a čija bi se priča, samo uz malu promjenu perspektive, jačeg igranja na kartu fizičkog izgleda i postavljanja na uspješniju poziciju u fiktivnoj oglašivačkoj agenciji Sterling Cooper - mogla ispričati navlas jednako kao i Draperova.
Stvar je, naime, u sljedećem. Antijunaci doista JESU zanimljivi. S razlogom već tisućljećima obitavaju u književnosti, drami, filmu, televiziji, likovnim umjetnostima. Zanimljivi su jer se kroz njih ocrtavaju i one strane ljudske prirode koje se kod junaka zanemaruju, a i priče o njima zanimljivije su od junačkih epova, koji bi u modernom svijetu filma i televizije djelovali poput nečijih spotova iz predizborne kampanje. Normalno je da nam se priče o antijunacima sviđaju, one su naprosto uzbudljivije. No je li doista okej da nam se priče o njima počinju prikazivati kao priče o junacima? Je li doista okej što smo ih počeli tako doživljavati - diviti im se, zaljubljivati se u njih, priželjkivati da smo baš poput njih i, u najgorim slučajevima, u stvarnome životu modelirati svoje ponašanje prema njima?
U nastavku je nekoliko najpoznatijih televizijskih antijunaka i pokušaj otkrivanja što nam je to na njima toliko privlačno.
1. Tony Soprano ('Obitelj Soprano')
Često i prikladno nazivan kumom televizijskih antijunaka, ovaj nasilnik, ubojica, zločinac i psihijatrijski pacijent kojega je sjajno utjelovio James Gandolfini u seriji je 'Obitelj Soprano' prikazan kao naličje američkog sna: obiteljski čovjek koji, osim o obitelji s malim početnim slovom, vodi brigu i o Obitelji. Čista mafijaška priča s mračnim likovima, kurvama, prljavim krčmama, tučnjavama i ubojstvima u toj je seriji zanimljivo ispresijecana prikazom svakodnevnog života u obiteljima takvih ljudi, ali su tvorci serije potegnuli još jedan genijalan potez: Tonyju su dali nešto što se inače ne pripisuje takvim osobama, nego se smatra nuspojavom tankoćutnosti, čak umjetničke i duboko zamišljene prirode. Dali su mu, naime, anksiozno-depresivni poremećaj i psihijatricu. Njegovo prekopavanje po vlastitom umu i osjećajima postalo je tako psihoanalitička pozadina bam-wham gangsterske i težak-je-i-dosadan-život-u-američkom-predgrađu priče, Soprano je od obične mafijaške zvijeri postao The Čovjek S Previranjima i svi smo se odjednom udubili u njih, navijajući za svojeg antijunaka kao da je kapetan hrvatske nogometne reprezentacije.
2. Walter White ('Na putu prema dolje')
Apsurdno je to nazvati tim epitetom, ali Walter White vjerojatno je jedan od najpoetičnijih antijunaka iz televizijskih serija. Ne zbog njegovih postupaka - božesačuvaj, ono u što se pretvorio do kraja serije ni majka ne može voljeti, a samo psihotici njegove postupke mogu smatrati poezijom - nego zbog naracije. Cijela je priča u 'Breaking Badu', naime, ispričana poetski, kao duboka moralka i filozofska storija o luciferskom padu od anđela do gospodara podzemlja i kritičari su djelo Vincea Gilligana čak uspoređivali s Miltonovim 'Izgubljenim rajem', što nije sasvim netočno, iako bi većina gledatelja i obožavatelja serije vjerojatno umrla od dosade i nerazumijevanja već na prvoj stranici Miltonovog klasičnog remek-djela. Walter White doista je prošao čitav put od dobroga, malog čovjeka do najmračnijeg Sotone, i to je u seriji doista predivno prikazano. Ono što nikako nije predivno jest to što su neki gledatelji to doživjeli kao uspon i divili mu se zbog toga.
3. Don Draper ('Momci s Madisona')
Oni koji govore da Don Draper 'mora biti takav jer tako se ponašaju moćni muškarci' nisu sasvim u krivu. Lik u seriji koja govori o tome kako je izmišljena sjajna slika modernog kapitalizma doista i sam mora biti oživotvorenje takvoga društvenog sistema. Moć, novac, izgled, položaj, pristup informacijama - sve mu to, sasvim darvinistički, kao što i priliči ikoni neoliberalnog tate-mate, omogućuje da radi štogod mu padne na pamet. Pije, puši, zgodne i nezgodne djeve ruši, manipulira, laže, ma, totalni kaos - ali zbog toga što je uspješan, zgodan i zna ispaliti cool slogane, sve mu se oprašta. Matthew Weiner, međutim, učinio ga je i nesretnim - prepun je mladenačkih trauma, pati za mamicom, kolosalni je alkoholičar, zamišljeno škilji kroz dim stodevedesete cigarete koju je popušio do podneva... i eto ti ga na! Svi odmah kliču tome koliki je frajer, manga i genije, a negdje duboko u duši gaje i simpatije za njegova duboka duševna stanja. U stvarnom bi životu, međutim, doma mami plakali zbog takvoga šefa te se povlačili po centrima za socijalni rad zbog teškog razvoda od takvog idiota.
4. Dr. Gregory House ('Dr. House')
5. Hank Moody ('Kalifornikacija')
6. Francis Underwood ('Kuća od karata')
7. Patty Hewes ('Opasna igra')